TOMISLAV MUHVIĆ
EUROPSKI IZAZOVI – TRENING ZA DOMAĆI NASLOV
Jedan od malobrojnih hrvatskih predstavnika na međunarodnoj sceni automobilističkih natjecanja je i Tomislav Muhvić, član novoosnovanog Auto karting kluba „Petar Klepac“ iz Gerova. Dva atraktivna ovogodišnja natjecanja Europskog prvenstva na brdskim stazama u Francuskoj i Austriji pokazala su da bi u dogledno vrijeme i sa nešto više iskustva Muhvić mogao dogurati i puno više, te konkurirati i u borbi za pokoje mjesto na postolju. Iako je konkurencija izuzetno jaka, ipak moramo napomenuti i da je glavni favorit ove sezone automobilist Srbije Dušan Borković – izvrsno pripremljen, praćen jakim sponzorima i sa pobjedama na ovosezonskim natjecanjima Europskog prvenstva u grupi N.
Sezona je za Muhvića odlično startala i u Prvenstvu Republike Hrvatske. Na brdskoj utrci u Skradinu dovezao se do četvrtog mjesta ukupnog poretka i prvog mjesta klase N4 za upravljačem „Mitsubishi Lancera Evo IX“, te je trenutno vodeći vozač grupe N.
Ipak, najveće iznenađenje Skradinske utrke bila je pobjeda AKK „Petar Klepac“ u konkurenciji klubova, 1,5 bod ispred državnih prvaka AK „Dubrovnik racing“. Sve u svemu, dovoljno razloga da postavimo par pitanja Tomislavu Muhviću i kroz razgovor saznamo „nešto više“….
Molim te reci nam nekoliko osnovnih informacija o sebi?
Rođen sam 11. ožujka 1988. Godine. Živim u Malom Lugu kod Čabra i zaposlen sam u obiteljskoj firmi – „Pilana Muhvić“.
Koji ti je bio prvi kontakt s utrkama? Kako si uopće završio u autosportu?
Nakon razgovora s ocem kupili smo prvo natjecateljsko vozilo „Peugeot 106“ i pobijedili na prvom nastupu – brdskoj utrci Regije Zapad u Pazinu. Bila je to neka vrsta ljubavi na prvi pogled prema toj disciplini iako nismo znali gotovo ništa i praktički nikoga od vozača. Posebno se sjećam prvog treninga. Mislio sam da svi vozači drže „pun gas“ od starta pa do cilja, pa sam to učinio i sam. Naravno, kroz dan sam shvatio da to baš i ne ide tako i da ne drže baš svi vozači „pun gas“. Kasnije sam svake godine išao u Pazin na utrku i trudio se da dostignem to vrijeme mog prvog nastupa i prvog treninga, ali nikad nisam to uspio – najbliže sam dogurao na pola sekunde razlike.
Kako se razvijala tvoja automobilistička karijera nakon toga?
Nastavili smo nastupe u istom „Peugeotu 106“ klase N2. Vozilo se pokazalo i kao izvrstan odabir i kao izvrsno pripremljeno. Problema i odustajanja gotovo da i nismo imali. Sjećam se eventualno problema na treningu u Čabru koji smo brzo riješili, a jedini pravi „kiks“ dogodio se na utrci u Limskom kanalu kada nakon udarca u betonsku šikanu nisam mogao nastaviti. Tu sezonu, 2008. završili smo kao drugi u klasi iza Viliama Prodana.
Najuspješnija mi je bila sezona 2009. budući da sam postao prvak u grupi N, pobjednik klase, osvojio sam drugo mjesto u CEZ-u, a po okončanju sezone proglašen sam za najuspješnijeg vozača HAKS-a Meni osobno ta je godina ostala i u odličnom sjećanju zbog neizvjesnosti tijekom cijele sezone. Najveći konkurent tada mi je bio Bojan Krota i općenito uspoređujući s kasnijim sezonama ti su mi dueli s njim i do danas najbolji. Bili smo i ostali u odličnim odnosima, sve se uvijek riješavalo na stazi i nikad nije bilo nikakvih igara sa strane. Sezona se na kraju riješila na napetoj – zadnjoj utrci u Dubrovniku.
Po isteku te sezone dogodilo se nešto s čim nismo računali – rezultati su počeli padati. Naime, zamijenili smo vozilo i iz Njemačke dopeljali „Hondu Civic“ za klasu N-2000. To se, na žalost, pokazalo kao greška. Upravo su s tom Hondom u Njemačkom prvenstvu bili prvaci na kružnim utrkama pa smo i mi računali da bi se vozilo trebalo pokazati odličnim i na brdskim stazama, ali nije bilo tako. Usprkos dodatnim preradama i ulaganjima nismo mogli riješiti osnovni problem – težinu od 1210 kilograma, tako da sezona nije protekla u skladu s očekivanjima.
Prošla, 2011. godina također je bila prilično dramatična. Forsirali smo novo vozilo – „Mitsubishi Lancer EVO IX“, nije nas nikako išlo i imali smo puno odustajanja, tako da sam na kraju sezone izgubio strpljenje i sjeo nazad u „Peugeot“, tek toliko da odvozim sezonu do kraja i ostanem u formi. Zbog nedovoljnog broja vozača sama klasa N4 nije se na kraju niti bodovala.
Bilo je u toj, prošloj, sezoni i „drugih“ problema vezanih uz vozilo?
Da, da, ali stvarno bi razgovor o toj temi volio preskočiti, jer da krenem nabrajati neću stati… Sada je to iza mene.
Najdraži nastup?
Dubrovnik 2010. – zadnja utrka zezone i borba za pobjenika klase, ujedno i grupe N u kojoj nam se u borbi za vrh priključio i Željko Kelečić. Pred utrku bili smo svi u jedan bod razlike. Krota je na subotnjim treninzima vozio fenomenalno, imao je prednost od tri, četiri sekunde po utrci, a mi smo se već u tom trenutku pomirili da je sve gotovo. Ipak, u nedjelju nas je poslužila sreća i pala je kiša. Ja sam jednostavno išao na varijantu rizika – ili ću završiti ili neću ! Nakon prve vožnje imao sam drugo vrijeme generalke, odmah iza Borisa Durlena i to je bila dovoljna prednost …
Auto klubovi?
Počeo sam u Autoklubu „Pula – Rovinj“ i prve dvije sezone sam odvezao za njih. Treću sezonu bio sam na nekoj vrsti posudbe u AKK „Fridge racing“, a prošlu sezonu odvezao sam za riječki AK „MRC Sport“.
Ove godine osnovan je novi klub – AKK „Petar Klepac“, koji je već na utrci u Skradinu iznenadio svih osvajanjem prvog mjesta na debitantskoj utrci? Kako je išla ta priča?
Pred početak sezone nisam imao nikakvu ideju za koji klub voziti. Tada mi je kroz glavu prošla ideja da osnujem klub i uz pomoć sestre koja se uhvatila papirologije i vođenja kluba u roku od dva tjedna riješili smo sve papire i krenuli s radom. U početku sam mislio da ću ovu sezonu voziti sam, no uskoro su nam se priključila još četiri vozača: Kristian Marinić, Saša Černeka, Zoran Vidmar i Miloš Juzbašić. Svi oni došli su na prijateljskoj bazi i brzo smo se dogovorili. Pred samu utrku u Skradinu nadali smo se da ćemo biti dobro plasirani, ali iskreno nikom ni na kraj pameti nije bilo da možemo do prvog mjesta.
Mijenja li taj iznenađujući rezultat planove Kluba za sezonu?
Nakon toga što smo ostvarili u prvoj utrci cilj nam je biti prvi i dalje. Od iduće utrke na stazi nam se pridružuje i Juzbašić. Moramo odlučiti u kojoj klasi i s kojim autom će voziti budući da na prvoj utrci niti jedan vozač nije nastupio u njegovoj klasi – N1.
Osobno si već prošle sezone krenuo i s nastupima izvan Hrvatske?
Da, nastupili smo na Rechbergu u Austriji, zatim Slovačkoj, Cazinu u Bosni i u Lučinama u Sloveniji gdje smo prvi put isprobali i „Mitsubishi“ s kojim nastupamo i danas.
Ova bi godina nastupima na utrkama Europskog brdskog prvenstva trebala predstavljati značajniji iskorak?
U urke smo uložili puno, financiramo se sami i odlučili smo u ovoj sezoni nastupati vani koliko budemo u mogućnosti kako bi postigli što više možemo i da probamo vidjeti možemo li bar na neki način vratiti uloženo. Do sada smo nastupili u Francuskoj i Austriji. Za prvu trku sezone presložili smo i podesili cijeli auto. Bilo bi sve o.k. da ja nisam htio previše. Na prvoj sam utrci startao preoštro i ošetio zadnji diferencijal na vozilu, pa nismo mogli do pravog rezultata. Sama utrka u Francuskoj za mene je bila posebna jer se odvija na stazi koja je izgrađena i koristi se samo za brdske utrke, tako da su nagibi posebno prilagođeni – više sliče kružnim nego brdskim stazama. U Rechbergu smo odabrali krive gume, ali smo usprkos manjim problemima s turbinom i elektronikom ostvarili bolje vrijeme nego godinu ranije i svijesni smo da moramo još raditi na vozilu i usavršavati ga.
Ali ranije planirane, treću i četvrtu utrku sezone PE na Apeninskom poluotoku propuštaš?
Da, nažalost zbog neočekivanih i neodgodivih privatnih obaveza morali smo otkazati odlazak na te dvije utrke.
Atmosfera?
U Rechbergu je bilo oko 40.000 gledatelja i poznato je da publika napravi jednu od najboljih atmosfera na stazama u Europi. I Francuska je bila blizu. Mene se osobno dojmila činjenica da je publika izrazito fer raspoložena, te da su podjednako bodrili kako njihove tako i strane vozače. Publika puno zna, pozorno prati prolaske vozača kroz zavoje i bodri ih, dok je neko moje mišljenje da kod nas jedan dio publike dolazi vidjeti kad će netko pogriješiti i razbiti se…
Europsko prvenstvo zahtjeva puno rada oko pripreme vozila. Misliš li da će ove godine biti sve u redu i da se neke stvari iz proteklih sezona neće ponavljati?
Vjerujem da neće biti problema. Mi smo napravili prekretnicu kad smo pojačali suradnju s Talijanom Vitoriem Canevom čija je rally škola dobila priznanje za najbolju školu na asfaltnim podlogama. Budući da sam u više navrata pohađao tu školu on je pratio naše probleme s vozilom i pred početak sezone nazvao me i savjetovao da se Mitsubishi doveze kod njega i da će se on pobrinuti gdje će se auto pripremiti na pravi način. Pristali smo. Devedest posto auta sada je podešeno na sasvim drugi način. Čini mi se kao da ga nikad nisam ni vozio – sve mi je drugačije, ali je puno bolje i pouzdanije. Na probnom stolu imamo 432 KS i 538 NM.
Realno, ako maknemo Hondu s kojom nisi bio zadovoljan, nije lako sjesti u vozila s takvom razlikom kao što je relacija Mitsubishi – Peugeot? Kakva je razlika u samoj pripremi za vožnju?
Ogromna. U Peugeot sjedneš i znaš gdje ti je maksimum, koliko moraš ići i gdje je granica. Vremena su manje više uvijek ista. Skradin je pak pokazao da Mitsubishi skida vrijeme sa svakim usponom, a to nam je dobar pokazatelj da moramo još puno raditi kako bi iskoristili sve mogućnosti vozila.
Glavni favorit Europskog prvenstva i trenutačno nedostižan je srpski vozač Dušan Borković !?
Definitivno. Spreman je, ima jake sponzore i njega trenutno ne možemo pratiti. Možda dogodine. Ostali natjecatelji već su puno bliže i osvajanje drugog mjesta na nekim utrkama bio bi veliki uspjeh.
Najveća pratnja i podrška u svakom pogledu na utrkama ti je otac?
Da, s ocem idem zajedno od prvog dana i teško mi je i danas reći tko ima veću volju za utrkama među nama dvojicom. Velika mi je podrška dok vozim, nema straha, iako osobno mislim da je kroz godine izgubio i više „živaca“ od mene. Na devedeset posto utrka s nama su još i mama, koja se polako već priviknula na utrke, sestra koju strah još prati dok sam na stazi, te cura.
Najdraža staza?
Čabar, naravno. Tamo se obično razbijem na treningu, ali poslije bude sve ok…ha ha..
HAKS?
Nisam zadovoljan. Iako 90 posto ljudi radi dobrovljno, na žalost uvijek su prisutne neke svađe. Ima i dio ljudi koji gledaju sebe i žele sebe gurati, a ne vozače iako bi HAKS trebao biti tu radi vozača. Eto, to je moj pogled u najkraćem rečeno.
Ima li netko koga bi želio istaknuti kao pozitivan primjer?
Marino Ferlan, definitivno. Njega mogu nazvati kad god želim i uvijek će mi pomoći. Na svako pitanje ima odgovor, za koji se pokaže da je bio na mjestu, i ono što je bitno – fer je prema svim vozačima i bez obzira na vlastito mišljenje ne radi razliku među njima i svima je na raspolaganju. Ako i misli nešto loše radije će to zadržati za sebe.
Postoji li netko od hrvatskih vozača da je nečim zaslužio tvoje poštovanje?
Da, već spomenuti Bojan Krota. Borili smo se i nikad nije bilo loših strana. Nasmijemo se, damo si ruku i zna se da je bolji tog dana pobjedio.
Od ostalih moram istaknuti Maria Delmora koji mi je u početku jako puno pomogao. Istaknuo bih ga zbog toga, ali i zbog rezultata koje je ostvario kroz karijeru – pogotovo još u Jugoslaviji, jer u takvoj konkurenciji biti u samom vrhu – to je veliki uspijeh
Tomislav je mlad vozač. Pred njim je karijera. U kratkom vremenu ostvario je puno, eksperimentirao sa vozilima, osjetio čari odustajanja, pobjeda i okusa pobjedničkog pjenušca. Sada je na redu niz dobrih rezultata. I njega osobno i mladog goranskog kluba u kojem su okupljeni mladići koji više i nisu iznenađenje na stazama. Uostalom dokazali su se u nekoliko disciplina. Već ovog vikenda Tomislav Muhvić ponovo u inozemstvu. Samo što nije krenuo put „Krčmarice“ kod Banja Luke. Sretno!
Razgovarao Mario JURIŠIĆ
Snimci: G.Petrović, M.Krpan
