Mato Milković (Ragusa racing), autoslalom

Jedan od malobrojnih automobilista koji s krajnjeg juga Hrvatske koji posljednjih pet godina nastupa na svim natjecanjima PH u autoslalomu je Dubrovčanin Mato Miloković. Ovaj simpatični tridesetšestogodišnjak po zanimanju je soboslikar, u sretnom je braku sa Suzanom s kojom ima dvoje djece – sina Tomislava i kćer Anamariju. Na nedavno održanom prvom natjecanju PH u Poreču nastupio je kao jedini predstavnik ne samo svog kluba već i čitave Dalmacije. Popričali smo s njim.

Mato, kako je počela tvoja automobilistička priča?

Automobilizmom se aktivno bavim od 2005.godine, a puno sam godina prije toga proveo uz stazu kao gledatelj. Do sada sam se okušao u gotovo svim disciplinama – vozio sam OAR, autoslalom, autocross i brdo. Najbolje rezultate sam postigao 2008. i 2009.godine okrunivši se naslovom državnog prvaka u klasi te viceprvaka u ukupnom poretku. Automobil nisam nikad mijenjao – yugo traje dugo (hahaha). Imao sam tek jedan pokušaj na brdskoj utrci u Buzetu sa prijateljevom Corsom, ali nije baš slavno završio. U bliskoj budućnosti se ipak nadam promjeni automobila i napuštanju autoslaloma.

Osvrt na prošlu sezonu?

Ah, što reći za prošlu sezonu – ne ponovila se! Sve je počelo sa lošom premijerom u Matuljima, malo boljem nastupu u Novom marofu i solidnom u Dubravi. Nakon toga je sve pošlo naopako, jako loše vožnje, auto koje nije davalo maksimum i ja koji sam bio jako nervozan. Naravno uza sve to napustila me i sreća, dok su je neki imali i previše, no time se ne opravdavam za loš plasman – kriv sam isključivo ja.

Tvoj prvi sportski izbor bile su borilačke vještine. Zašto si se okrenuo autosportu?

Da, judo je i danas moja velika ljubav. Trenirao sam ga punih dvadeset i tri godine, a onda sam 2005. godine odlučio spremiti kimono u vitrinu. Posao, obitelj, obaveze, današnji način života ne ostavljaju mi dovoljno vremena za aktivno treniranje. Ipak, i danas sam u judu aktivan prateći na natjecanja sina Tomislava koji je krenuo tatinim stopama i jako mu dobro ide, a odnedavno se uz njega uključila i kćer Anamarija. Automobilizam je zapravo moja velika želja iz dječačkih dana. Osnivanjem AK “Ragusa racing” i okupljanjem nekolicine zaljubljenika u autosport otvorila mi se prilika da se konačno okušam u tome. Tada mi se utrkivanje uvuklo pod kožu i ostalo je ondje do današnjeg dana.

Tko se brine o tvom trkaćem automobilu?

Za održavanje automobila najviše je zadužen “čovjek sa obale jezera” – Branko Salopek KIĆ. To je čovjek koji je od prvog dana uz mene i koji je zaslužan za dobar dio svih mojih uspjeha.

Kakav je odaziv sponzora za automobiliste u tvom kraju?

Štose sponzora tiče sve je teže i teže, ali uvijek je tu krug prijatelja kojima sam jako zahvalan i bez kojih sigurno ne bih mogao nastupati na većini utrka. Naravno tu je uvijek i klub koji pomaže koliko god je u mogućnosti.

Podržavaju li te tvoji bližnji u automobilizmu?

Definitivno, najjača potpora su mi obitelj, prijatelji i klub. Vjerni pratitelj na svim natjecanjima je moja draga supruga Suzana kojoj se ovim putem zahvaljujem na strpljenju i podršci. Ona je također zaljubljenik u ovaj sport te na natjecanjima za prvenstvo Dalmacije i ona bilježi vrlo uspješne nastupe.

Prije godinu dana se zbog tvoje prijave na račun širine guma Kopajtićevog Yuga digla velika prašina u Matuljima, što je rezultiralo sukobom s Riječaninom. Da li bi danas postupio isto?

Hvala na tom pitanju. Već sam spomenuo da sam u sportu od svoje sedme godine. Judo me jako dobro naučio da se pravila moraju poštovati makar se na tatamiju (podloga na kojoj se održavaju borbe) našao sa rođenim bratom. Za svakoga vrijede ista pravila, kako za svjetskog prvaka tako i za onoga tko prvi puta nastupa – bar bi tako trebalo biti. Istina je da se nakon Matulja diglo dosta prašine, ali također je istina da su najveći dio te prašine digli ljudi koji bi prvo trebali počistiti smeće u svome dvorištu. Svi mi trošimo novce na utrke samo iz svog gušta i od toga nemamo apsolutno ništa. Ja ne krivim Dejana za ono što se u Matuljima dogodilo, već ljude koji nisu obavljali kako treba posao za koji su plaćeni. Dejana cijenim kao vozača i sumljam da će netko u skoro vrijeme postići slične uspjehe, ali isto tako smatram da se situacija iz Matulja vozaču poput njega nije smjela dogoditi. Ja sam ispao crna ovca a on kralj ali me to ni najmanje ne brine. Smatram se poštenim čovjekom i sportašom i bez gorčine ću stisnuti ruku boljemu. Ako se nekome ne sviđa moj dalmatinski dišpet meni je jako žao, ali ako me pitaš dali bi danas napravio istu stvar odgovor je – DA! Dok god budemo “škiljili” na jedno oko, neće biti poštene utrke.

Mišljenje o stanju Hrvatskog automobilizma općenito i autoslalomu?

Trenutna situacija u hrvatskom automobilizmu po mom mišljenju je jako loša, a najviše radi trenutne situacije u državi. Automobilizam je jako skup sport i u današnje vrijeme za većinu nepristupačan, ali nadamo se da će se uskoro i to promijeniti. Autoslalom je disciplina u kojoj se sa relativno malo novaca može sudjelovati u grupi serija ili sprint, dok je za brdo već nešto drugo i drago mi je da ta disciplina ne odumire već naprotiv, broj vozača raste.

Ima li nekih novosti koje želiš podijeliti s nama za aktualnu sezonu?

Novosti za ovu sezonu ima jako puno ali neka to ostane iznenađenje. Mogu samo reći da u ovoj sezoni autoslalom postaje trening i rekreacija, dok je prioritet nastup na brdskim utrkama.