In Memoriam – BOŽO PRNIĆ (1963.-2020.)
Svako malo, ove crne godine, iz oktanskog miljea, do mene stigne tužna vijest. Svaka pogodi na svoj način, izazove tugu i bol, suzu, nevjericu u istinitost. Prije koji dan napustio nas je Božo Prnić, u krugovima automobilizma omiljeni zaljubljenik u brzine, automobile, utrke. Uslijed nenadanog srčanog udara prestalo je kucati veliko srce ljudine, čovjeka s čijeg lica nije silazio osmijeh, čovjeka koji je svakom bio prijatelj, čovjeka koji je svoju svestranost, stručnost i radišnost, svoju dobrotu i humanost, svoje znanje naprosto „dijelio“ prema svakom. Volio je ljude, volio je svoj vinograd, uživao u svojim plodovima, bio borac za pravicu, znani mještanin Potomja, žitelj pelješkog poluotoka, čije je sunce i vrtove, more što ga okružuje, volio do nebesa. A veliko srce Čovjeka, da velikim slovom, jer dragi Božo to zaslužuje, zaslužio je za svog ipak kratkog života, nije izdržalo jedan udar. Nije pomogao niti let u visoko, da se pomogne čovjeku koji nije zaslužio, ovakav i tako rani, odlazak s ovog svijeta.
Božo je bio automobilist, vozač utrka s puno ljubavi, vozač iz hobija, kako je on to znao kazivati. Počeo se, oko automobila i svih vrsta utrka, zanimati u ranoj mladosti. Dovoljno govori i podatak da je vozio i u bivšoj državi, a najponosniji je bio na svoj Autoklub „Pelješac Racing“, kojeg je, uz skupinu entuzijasta i prijatelja, osnovao i vodio do posljednjeg daha. Ponosan je Božo bio na svako natjecanje u kojem je sudjelovao, nerijetko se s istih vraćao s peharom. Kada se pročulo Božino ime za pobjednički podij, u masi bi nastupio delirij. Svi su Božu voljeli – jer je on njih, nas, volio. Hvala Ti Božo !
Ima već godina i godina da je na pelješki poluotok doveo i automobilističko natjecanje. Bio je domaćinom kakvog se pamti. Volio je povijesne oldtimere, sjedao je u različite sportske automobile, posljednjih godina Clio, Ford Escort, a posljednja ljubav bila mu je formula. Nikad neću zaboraviti riječi kojima mi je kazao da je „nabavio“ formulu i da je prošao školu u Mađarskoj. Bio je svjestan izazova, a ove je godine u sred ljeta slavio pobjedom na Malački, u kaštelanskom zaleđu, na onoj istoj stazi na kojoj je godinu ranije „istraživao“ zelenilo i šipražje, gotovo bez ogrebotine. A pravo je veselje nastalo na proglašenju koje nije mogao propustiti, došao je čestitati svima najboljima. A za ljudskost i dobrotu nagrađen je dugim pljeskom i ovacijama svih vozača.
Formulu je u rujnu posudio, a potom, prije koji dan saznah, i prodao. U rujnu je Božo brinuo o svom vinogradu, o problemima vrijednih Pelješčana, jer je korona i mogućnost plasmana ugrozila njihovu cijenu visokokvalitetnog crnog Dingača. Borio se za status zadruge, pomagao sumještanima koje je pogodila neka tragedija, jednostavno i kratko – bio je dobri Božo, upravo onakav kakvog su mnogi i poznavali. Bio je obiteljski čovjek, sin, suprug, otac, dida. Sve u jednom, tijekom svojih skromnih 57 godina.
Ostaje trajno sjećanje na česte razgovore, pa i onaj kasnovečernji na Malački, ostaje sjeta da više nikad neću čuti onu „Direkore moj, kako ste vi meni ?“.
Božo moj, na nekim drugim stazama, na koje si odjurio bez pozdrava, guštaj i uživaj, uz volan i trs. A mi ćemo te se sjećati dugo, dugo,… Zaslužio je to Čovjek – Božo !
Miroslav KRPAN