U 4 oka

0 1340

SA 12 GODINA VIŠESTRUKI DRŽAVNI PRVAK

Jedan je od najtalentiranijih hrvatskih vozača, najmlađi osvajač Zlatne kacige u povijesti Hrvatske – prestižne nagrade HAKS-a i definitivno jedan od najperspektivnih hrvatskih vozača. Riječ je naravno o kartingašu Damianu Sekuliću, dvanaestogodišnjaku iz Ivanić-Grada, mladom članu poznate automobilističke obitelji Sekulić, koji već četvrtu godinu uzastopno osvaja naslov Prvaka Hrvatske u svojoj klasi. Veliki rezultat naravno nije došao sam od sebe i iza njega kriju se dani i dani treniranja, testiranja i nastupanja, kao i brojna odricanja mladog člana AMKK „Cobra Virovitica“ i njegove obitelji.

Na 15 postavljenih pitanja krajem prošle godine Damian nam je odgovorio slijedeće:
Što trebamo znati o Damianu Sekuliću?
Rođen sam 27.06.2001. Živim s mamom, tatom i bratom u Ivanić-Gradu. Idem u osnovnu školu Stjepana Basaričeka u 5.a razred.

Vratimo se malo u prošlost i prisjetimo se tvojih prvih kontakata s autosportom?

Moji su prvi kontakti s autosportom bili kad sam odlazio navijati za mojeg tatu na auto utrke. A u karting sam sjeo prvi puta kad je moja teta Tea Vidanec 2005. vozila karting utrke. Sjećam se da nisam mogao doći do pedala u njezinom kartu pa su mama ili tata trčali za mnom i šipkom davali gas. Brzo nakon toga su mi kupili moj prvi karting 50 ccm.

Klase, rezultati i klubovi za koje si vozio?

Počeo sam trenirati 2005. godine u klasi mini 50, a 2006. sam vozio svoju prvu utrku. U toj klasi sam bio i 2007. godine, a onda sam htio malo brži karting. Do tada sam nastupao sam u Sportstil-u, jer u Hrvatskoj nije bilo male klase. 2008. godine počeo sam voziti Prvenstvo Hrvatske u klasi 60 ccm, a usporedno sam vozio i Sportstil kup u Sloveniji i Hrvatskoj, te se motao oko 5.mjesta. Bolji rezultati došli su 2009. godine kad sam pobijedio na svim natjecanjima u Prvenstvu Hrvatske u svojoj klasi. Pobjede u 2009., 2010. i 2011. donijele su mi ”Zlatnu kacigu HAKS-a”. Ukupni sam pobjednik u svojoj klasi i 2012. godine.

Do 2009. godine sam nastupao za AK Zelinu i KK Novi Marof, a od 2010. godine član sam AKK Cobra Virovitica.

Tko te prati na natjecanjima, tko je najveća podrška i pomoć u boksu?

Na natjecanjima me prate mama, tata i moj mlađi brat Adrian. Svi su mi velika pomoć i podrška u boksu. Nisu samo promatrači, nego često svi znaju imati zamazane ruke od popravljanja kartinga ili slaganja setup-a.

Tko danas grize više za karting – ti ili roditelji ili zajedno???

Ja imam jako veliku volju trenirati i voziti utrke, a roditelji me podržavaju. Naravno da svi ”idemo na pobjedu”, jer u ovom sportu oni koji žele biti naprijed, moraju ”gristi”.

Karting klub „Cobra Viroitica“, jedan je od najboljih hrvatskih karting klubova, umalo je 2012. godine došao do naslova prvaka i prekinuo dominaciju KK “1” ? Tvoje mišljenje o tome?
Da, skoro smo ih skinuli, a druge godine i hoćemo.

Ali prvaci su u konkurenciji teamova postali članovi Kreator racing teama za koje si nasupao u teamskoj konkurenciji…reci nam malo više o toj suradnji??

Drago mi je što sam nastupio za Kreator racing team ove godine i što sam svojim pobjedama omogućio timu da postane prvak u konkurenciji timova. Iz početka su mi intervjui uživo bili naporni, ali dok me je intrevjuirao Davorin Štetner, onda sam se malo opustio.

Koji ti je najdraži nastup do sada općenito?
Najdraži nastup ove godine mi je bio u Španskom, unatoč tome što se prva utrka greškom završila krug ranije, a zato jer sam se morao malo pomučiti da dođem do pobjede. Jako volim konkurenciju i ponekad mi fale dueli.

Osvajač si Zlatne kacige… šta ti ona znači osobno?
Ne znam, možda sam još premlad da znam pravu vrijednost Zlatne kacige. Meni je drago da sam toliko puta osvojio prvenstvo, a ovaj pehar mi je podsjetnik na to, a uz to mi je i jedan od najljepših.

Imaš li uzora i nešto o njima ili uzori iz karting sporta?

Iz moje klase – Eliseo Martinez. Vozio sam par puta treninge sa njim i sviđa mi se kako vozi, skroz iskorištava stazu i prilike. Iz KF-a –  Martin Kodrić, koji vozi odlično i ima sigurno najbolje rezultate od Hrvata vani.

Najbolje staze i gdje najviše voliš trenirati?
Volim nagumirane staze sa čim više vozača, ali nije mi bitno koja je to staza.

Šta bi po tebi moglo biti bolje u našem prvenstvu?
Jasnija pravila koja vrijede za sve i veća konkurencija.

Sponzori?
ENEOS, Auto-Sport Sekulić i Elektro Centar Petek.

Planovi za sezonu 2013. godinu?
Volio bih voziti vani WSK i Prvenstvo Hrvatske kod nas.

Naravno, odluka o idućoj sezoni ipak će pripasti roditeljima – Adriani i Mariu. Ovo je njihov kratki pogled na ovu i narednu sezonu:

Ove smo godine dosta testirali materijale, promjenili više vrsta šasija, kao i motora, a sve radi planova nastupa u inozemstvu iduće godine. Ukoliko nam to financijska konstrukcija dozvoli, vozili bi više jačih utrka u Italiji. Testiranje smo netom završili sa Lenzo kartom i LK motorom. Damian je jako zadovoljan ponašanjem šasije, kao i motora, te ćemo u sezoni 2013. zasigurno kod tog odabira i ostati. Zahvaljujući distributeru Lenzo kart šasija i LK motora, odnosno Autocentru Marinići iz Rijeke, omogućena nam je odlična suradnja koja je od velikog značaja, posebno zbog naših potreba učestalog mijenjanja materijala i rezervnih dijelova. Damianova zaluđenost kartingom nas, kao roditelje, motivira da mu pružimo da iskoristi svoj potencijal do najveće moguće mjere. Dosta ljudi ne može shvatiti taj entuzijazam koji je ponekad daleko od dječjeg uobičajenog ponašanja. I mi sami smo adrenalinci, shvaćamo njegovu volju u potpunosti. Sve govori činjenica da će između opcije slavljenja rođendana i odlaska na trening, odabrati ovu drugu opciju.

Kao što smo već naveli Damian je član AMKK „Cobra Virovitica“ drugoplasirane ekipe u konkurenciji klubova, koja je u napetoj završnici ovogodišnjeg prvenstva umalo osvojila najvišu stepenicu pobjedničkog postolja. U pojedinačnoj konkurenciji uz Sekulića naslov prvaka osvojio je i Filip Romić nastupajući u klasi 4 (KZ2). U ime AMKK „Cobra Virovitica“ za izjavu smo zamolili jednog od voditelja i službenog tajnika kluba Maria Moslavca :

Na početku, ispred AMKK COBRA VIROVITICA pozdravljam ideju o pisanju ovog članka i ujedno Vam se zahvaljujem što za čitatatelje ri.autosporta.hr želite informirati o jednom zaista simpatičnom i nadarenom sportašu Damianu Sekuliću – našem članu koji već tri godine vozi i brani boje našeg kluba.

Ideja o prelasku u naš klub dogodila se sasvim slučajno nakon što je Damian osvojio jedan od svojih naslova gdje smo njegovim roditeljima, Adriani i Mariju ponudili da Damian bude član našeg kluba koji je u tim trenucima bilježio najveću progresiju u karting športu u Hrvatskoj, gdje je zauzvrat dobio neke od pogodnosti za treniranje i usavršavanje koje u tim trenucima nitko u Hrvatskoj nije imao osim nas. Svima je već poznato da naš klub u svojem vlasništvu ima karting stazu koja je licencirana i na kojoj se može svakodnevno trenirati kao i sve prateće objekte koji su potrebni za normalno odvijanje treninga. Da ne bi bilo zabune, mi smo Udruga koja nema financijskih sredstava s kojim bi mogli plaćati vozače koji bi vozili za naš klub ali smo Klub koji su Damianovi roditelji prepoznali kao Klub koji ima svoju viziju i misiju, te kao klub koji radi na doista profesionalan i odgovoran način te ovo zadnje izabirem kao najveći razlog zbog kojeg su se odlučili baš za nas.

Damian je vrhunski sportaš, odličan učenik te dijete kakvo svi roditelji mogu samo poželjeti, ujedno je strašno precizan i natjecanja shvaća vrlo ozbiljno i profesionalno što je za njegovu dob vrlo rijetko.

Osobno mi je žao što u nekim trenucima nismo kao Klub mogli više pomoći i Damianovim roditeljima olakšati financijske troškove koje imaju zbog natjecanja, ali nadam se da će se to u budućnosti popraviti i da ćemo nekako uspjeti zaokružiti kompletnu priču u odnosima između Kluba i vozača.

Uz Damiana, u Klubu imamo još jednog prvaka i to dvostrukog, Filipa Romića koji nastupa u najjačoj klasi – KZ2, imamo doprvaka u Rotax Kup-u, Marina Posavca iz čega proizlazi da su stvari u našem Klubu dobro postavljene i da imamo dobru osnovu da dogodine osvojimo i klupski naslov koji toliko žarko želimo.

Za kraj, pozdravljam riječke entuzijaste i naše športske prijatelje koji su nakon dugo godina uspjeli probuditi karting šport u Rijeci, te im ovim putem zahvaljujem na svim vozačima koji su proistekli iz njihovih napora.

M.J.

Snimci: arhiva

0 1749

JEDNOSTAVNO….DRUGAČIJI OD DRUGIH

Teško je dugogodišnje bavljenje bilo čime u životu sažeti u kratku priču, pa isto tako i više od desetljeća nastupa na automobilističkim utrkama. Jednostavno je to način života.

Ovim je riječima prvih dana proljeća ove godine svoj uvodnik u prigodnoj brošuri što je najavljivala novi oktanski projekt započeo riječki automobilist Mario Jurišić. Tko je zapravo Mario Jurišić ?

Nakon dugogodišnjih nastupa na brdskim auto utrkama začetim 1999. godine napokon je, kako sam voli kazati prošle sezone ostvario svoj najbolji rezultat osvojivši prvo mjesto Prvenstva Republike Hrvatske grupe H u klasi H-1600, pored toga postao i prvakom Regije Zapad HAKS-a u istoj klasi, dok je na međunarodnoj sceni ubilježio izvrsno drugo mjesto Međunarodnog regionalnog prvenstva Hrvatske u grupi H. Sve godine iskustva, svi nastupi, usponi i padovi, bolje kazano pobjede ili poneki neočekivani sraz sa okolišem, dio su priče za volanom ovog izuzetno uspješnog uskoro 32-godišnjeg automobiliste i ništa manje uspješnog poduzetnika.

-Dječački pogledi na automobile, utrke, brzine, snovi o nastupima gotovo sasvim slučajno pretvorili su se u stvarnost. Sve to kreće negdje 1999. godine kada se učlanjujem u tadašnje AMD „Matulji racing“ gdje se zadržavam tri sezone, da bi potom punih sedam godina bio članom AK „Rijeka“. Uslijedila je tada promjena kada sa većinom automobilista 2009. osnivamo novi riječki sportski Autoklub „RI autosport“ koji već četvrtu sezonu uspješno brodi ovim našim trkaćim stazama, kako rezultatski, tako i organizacijski, osmišljavajući niz novih projekata po kojima smo prepoznatljivi. Teško ću zaboraviti 2000. godinu i ulogu predvozača na brdu Učka, a potom slijedeće četiri godine nastupe sa „Fiat Ritmom 130 tc abarth“ kada okončavam sezone prvo na trećem, potom šestom i dva puta četvrtom mjestu PH klase H-2000. Godine 2005. vozeći „Citroen Saxo 1.6 vts“ klase A-1600 završavam na drugom mjestu, das bi dvije godine potom sa „Peugeotom 106 1.6 gti“ osvajao druga mjesta Prvenstva klase N-1600. Posne godine nastupanja stižu 2008. i 2009. kada prvo sa „VW Golfom gti“ ostvarujem samo po jednu pobjedu klase H-1600, a onda treće mjesto klase H-3000 u „Opel kadettu“ prisjeća se svog prvog automobilističkog desetljeća stasiti Mario Jurišić.

HONDA UVOD U PROJEKT CITROEN

Promjene su važan čimbenik u životu, najčešće dobrodošle. Nisu mimoišle niti Jurišića pa tako uoči natjecateljske sezone 2010. nabavlja novi automobil „Hondu Civic 1.6“.

-Bio je to novi svojevrsni izazov. Novi povratak ustaljenom natjecateljskom ritmu i nastupi na hrvatskom i međunarodnom prvenstvu donijeli su i rezultate. Prve godine sa za mene novom Hondom bilježim treća mjesta i u državnom prvenstvu i regiji Zapad klase H-1600, da bi prošlogodišpnja bila zasigurno, do sada, najuspješnija. Uporedo sa nastupima sa Hondom u garaži se pripremao automobil za novi, tada nadolazeći projekt, pa sam kraj sezone oknčao upravo za upravljačem Citroena Saxo 1.6 kojem su to zapravo bile test vožnje – priča s laganim smiješkom i olakšanjem Mario koji je tek danas svijestan svega začetog u tom novom izazovu.

I tako iz nastupa u nastup 2011. sakupljani su bodovi na četiri različite „fronte“, malo sa Hondom, malo sa AX-om. U Prvenstvu Hrvatske prvi klase H-1600, u Međunarodnom regionalnom prvenstvu Hrvatske drugi grupe H, prvak klase Prvenstva Regije Zapad i treći Prvenstva Primorsko-goranske županije. S novom godinom okrenut je novi list.

-Pred nama je bila nova 2012. sezona u koju smo ušli bolji, jači i iskusniji nego ikada. Zacrtali smo si zadatak izlaska na međunarodnu scenu, gdje smo do tada nastupali povremeno, ništa manje nego nastupi u okviru Europskog prvenstva vozila grupe E poznatijem kao Europski kup (FIA European Hill Climb Cup). Znajući da nas čeka žestoka i brojna konkurencija, naš ovosezonski cilj prezentacija je našeg projekta – prvenstveno vozila koji je proizvod naših riječkih radionica. Plan sezone 2012. je nastup na osam utrka, od ukupno kalendarom predviđenih 16 širom Europe. Ranijih se godina FIA Cup dijelio u dvije regije, ove je objedinjen. Izabrali smo od svibnja do listopada dvije utrke u Italiji, tri u Njemačkoj, dvije u Sloveniji i jednu u Srbiji. Posjete na ovim utrkama su često i do 15 tisuća ljubitelja brzina. Rezultatski cilj nam je plasman među prvih deset generalke na minimalno tri natjecanja što bi nam omogućilo bodovanje u konačnom plasmanu sezone, gdje na žalost većina vozača jednostavno ispadne iz završnog poretka jer nisu ispunili traženi preduvjet – pojašnjava Jurišić porive i ciljeve projekta jednostavno nazvanog „Naš iskorak u Europu…“.

Jurišić sve priča u množini, a za upravljačem je sam. Na njemu je u trenutku starta sve. A tko su ostali ? Kompletan tim pripreme automobila broji i do 20-tak ljudi, prijatelja, stručnjaka svakog u svom segmentu. Tehnički voditelj Teama je Goran Sikirica i sam vrhunski automobilist, ljubitelj brzina 24 sata na dan, tu su još Zoran Grabović, Jadranko i Željko Vukoja, Luka Kučan i njihovi suradnici iz specijaliziranih servisa, još niz prijatelja i suradnika kojima nije žao sati i sati u radionicama, neprospavanih noći. Sve je objedinjeno kroz projekt „Autocentra Marinići“ čiji je čelni čovjek sam Jurišić. Od „AX-a“ izvučen je trenutni maksimum, porođajne su muke rješavane na prošlogodišnjim završnim utrkama sezone, a prvi je nastup bio u slovenskim Lučinama prije godinu dana.

I danas na sredini sezone, poslije pet odrađenih utrka Jurišić i kompletan tim i više su nego zadovoljni. Osvojeni su bodovi na tri utrke, prvoj Sloveniji i na obje staze u Njemačkoj. Jurišić je u poretku FIA EHCC grupe E trenutno na više nego izvrsnom osmom mjestu od 69 do sada upisanih vozača. Proteklog vikenda 19. kolovoza propuštena je planirana utrka na Tari, ako ništa drugo ono zbog za sada ispunjenog osnovnog cilja, ali i mogućeg kraćeg odmora od putovanja i nastupa. Iako je prije nekih šest mjeseci plan bio samo Europa Jurišić je startao i sezonu Prvenstva Hrvatske, uporedo vozio i neke ino utrke u okviru FIA kupa Akcija za sigurnost u prometu. U hrvatskom je prvenstvu prvi u klasi H15, drugi u grupi H/E1, u kupu FIA Akcija prvi klase i šesti grupe H/E1, u MRPH treći grupe H/E1. Zavidni su to rezultati sa automobilom za koji su mnogi sumnjali da može napraviti tako dobar rezultat. Ali „kemij“a pripreme – tehnike i vrhunske vožnje urodila je plodom.

UZ AUTOMOBILIZAM I – KARTING

Samo na oko, reklo bi se da mu ne bude dosadno, Mario Jurišić ove godine vozi po još jednom kolosjeku. Donedavno, do sretne vijesti tijekom povratka sa jedne od utrka iz njemačke 6. kolovoza bio je otac dva sina, a to jutro postao još sretniji. Pored Matije i Martina mama Kristina donijela je na svijet još jednog asa Matea koji se 15-tak dana ranije požurio zaplakati. Matija je prošle godine završio Karting školu „Prelučka legenda“ , ovog proljeća to je učinio i Martino. Matija je već veliki trkač. Upravo prvog vikenda rujna vozi petu, pretposljednju utrku sezone u Virovitici. Jedan je od šestorice novih riječkih klinaca izniklih u prvoj školi kartinga što su je prije godinu i pol pokrenuli AK RI autosport i KK Rijeka u suradnji sa Karting centrom Rijeka na stazi Preluk.Otac Mario je i voditelj tima „Prelučka legenda“ u kojem su i Adrien Mesec i Martino Radetić iz KK Rijeka:

-Na početku sezone bio sam svijestan u pretrpanost ovogodišnjih obveza. No, pored svog „opuštanja“ za volanom, nema većeg gušta nego biti uz klince. Ovi naši riječki pravo su iznenađenje i obogaćenje karting sezone na hrvatskim stazama. Matija ima smisla, ima mot, zadovoljan sam ostvarenim. Da nije bilo sitnih početničkih pehova bilo bi i bolje. No, prva nam sezona služi za upoznavanje. Mnogima smo iznenađenje, pa rezultate očekujemo tek dogodine, u što ne sumnjam – ističe ponosan otac tri sina, jedan iz perjanica malobrojnih hrvatskih automobilista koji ove sezone krstare europskim stazama. I tako se uz mlade asove Ivana Pulića, Nikolu Belohradskog, Kristijana Habulina, Tomislava Muhvića, nešto starijeg Zlatka Brozovića u „pečalbu“ upustio i Riječanin Mario Jurišić.

– Mi se na natjecanjima Europskog prvenstva želimo predstaviti u najboljem mogućem svjetlu i dokazati da se uspješno možemo nositi s puno moćnijim automobilima. Ne sanjamo naslove prvaka i ne zavaravamo lažnim obećanjima – naprotiv, već ovo je naš uspjeh i kao do sada sa svim našim predstavljanjem i istupima želimo ljude koji su nam pomogli učiniti ponosnima i sretnima što su dio ovoga tima – zadovoljno ističe Jurišič.

Protekli vikend bio je slučajno rezerviran za kratki odmor uz plač malenog Matea, slijedeći je već rezerviran za put u Viroviticu na trening sa Matijom, a onaj prvi u rujnu otac i sin svaki na svoju stranu – Mario u Stubičke Toplice na brdo PH, a Matija na PH u kartingu. Mario potom još u Europu – na buzetsku stazu, pa treći puta u Njemačku početkom listopada,…… A između vikenda radni su dani od jutra – do sutra. Jer od utrka se ne živi. Barem ne u Hrvatskoj.

I tako Mario Jurišić uspješan sportaš i poslovni čovjek praćen timom suradnika, prijatelja i entuzijasta, stručnih automobilističkih majstora otvorio je novu stranicu u svojoj karijeri, ali i radu svog matičnog Autokluba „RI autosport“. Sa dobro pripremljenim izvorno „riječkim proizvodom“ u pogledu sportskog tuninga upustio se u ogled sa bogatom Europom. I uspijeva. O budućnosti samo kaže:

-Jednostavno…ostati ekipa kakva jesmo od prvog dana…motivirana i drugačija od drugih!

To je i sportski i poslovni moto riječkog automobilističkog asa Maria Jurišića.

Tekst: Miroslav KRPAN

Snimci: M.Krpan, G.Petrović, arhiva

Novi list. Prilog Auto,moto&yacht, 22.8.2012. objavio je integralno ovaj prilog)

0 1322

EUROPSKI IZAZOVI – TRENING ZA DOMAĆI NASLOV

Jedan od malobrojnih hrvatskih predstavnika na međunarodnoj sceni automobilističkih natjecanja je i Tomislav Muhvić, član novoosnovanog Auto karting kluba „Petar Klepac“ iz Gerova. Dva atraktivna ovogodišnja natjecanja Europskog prvenstva na brdskim stazama u Francuskoj i Austriji pokazala su da bi u dogledno vrijeme i sa nešto više iskustva Muhvić mogao dogurati i puno više, te konkurirati i u borbi za pokoje mjesto na postolju. Iako je konkurencija izuzetno jaka, ipak moramo napomenuti i da je glavni favorit ove sezone automobilist Srbije Dušan Borković – izvrsno pripremljen, praćen jakim sponzorima i sa pobjedama na ovosezonskim natjecanjima Europskog prvenstva u grupi N.

Sezona je za Muhvića odlično startala i u Prvenstvu Republike Hrvatske. Na brdskoj utrci u Skradinu dovezao se do četvrtog mjesta ukupnog poretka i prvog mjesta klase N4 za upravljačem „Mitsubishi Lancera Evo IX“, te je trenutno vodeći vozač grupe N.

Ipak, najveće iznenađenje Skradinske utrke bila je pobjeda AKK „Petar Klepac“ u konkurenciji klubova, 1,5 bod ispred državnih prvaka AK „Dubrovnik racing“. Sve u svemu, dovoljno razloga da postavimo par pitanja Tomislavu Muhviću i kroz razgovor saznamo „nešto više“….

Molim te reci nam nekoliko osnovnih informacija o sebi?

Rođen sam 11. ožujka 1988. Godine. Živim u Malom Lugu kod Čabra i zaposlen sam u obiteljskoj firmi – „Pilana Muhvić“.

Koji ti je bio prvi kontakt s utrkama? Kako si uopće završio u autosportu?

Nakon razgovora s ocem kupili smo prvo natjecateljsko vozilo „Peugeot 106“ i pobijedili na prvom nastupu – brdskoj utrci Regije Zapad u Pazinu. Bila je to neka vrsta ljubavi na prvi pogled prema toj disciplini iako nismo znali gotovo ništa i praktički nikoga od vozača. Posebno se sjećam prvog treninga. Mislio sam da svi vozači drže „pun gas“ od starta pa do cilja, pa sam to učinio i sam. Naravno, kroz dan sam shvatio da to baš i ne ide tako i da ne drže baš svi vozači „pun gas“. Kasnije sam svake godine išao u Pazin na utrku i trudio se da dostignem to vrijeme mog prvog nastupa i prvog treninga, ali nikad nisam to uspio – najbliže sam dogurao na pola sekunde razlike.

Kako se razvijala tvoja automobilistička karijera nakon toga?

Nastavili smo nastupe u istom „Peugeotu 106“ klase N2. Vozilo se pokazalo i kao izvrstan odabir i kao izvrsno pripremljeno. Problema i odustajanja gotovo da i nismo imali. Sjećam se eventualno problema na treningu u Čabru koji smo brzo riješili, a jedini pravi „kiks“ dogodio se na utrci u Limskom kanalu kada nakon udarca u betonsku šikanu nisam mogao nastaviti. Tu sezonu, 2008. završili smo kao drugi u klasi iza Viliama Prodana.

Najuspješnija mi je bila sezona 2009. budući da sam postao prvak u grupi N, pobjednik klase, osvojio sam drugo mjesto u CEZ-u, a po okončanju sezone proglašen sam za najuspješnijeg vozača HAKS-a Meni osobno ta je godina ostala i u odličnom sjećanju zbog neizvjesnosti tijekom cijele sezone. Najveći konkurent tada mi je bio Bojan Krota i općenito uspoređujući s kasnijim sezonama ti su mi dueli s njim i do danas najbolji. Bili smo i ostali u odličnim odnosima, sve se uvijek riješavalo na stazi i nikad nije bilo nikakvih igara sa strane. Sezona se na kraju riješila na napetoj – zadnjoj utrci u Dubrovniku.

Po isteku te sezone dogodilo se nešto s čim nismo računali – rezultati su počeli padati. Naime, zamijenili smo vozilo i iz Njemačke dopeljali „Hondu Civic“ za klasu N-2000. To se, na žalost, pokazalo kao greška. Upravo su s tom Hondom u Njemačkom prvenstvu bili prvaci na kružnim utrkama pa smo i mi računali da bi se vozilo trebalo pokazati odličnim i na brdskim stazama, ali nije bilo tako. Usprkos dodatnim preradama i ulaganjima nismo mogli riješiti osnovni problem – težinu od 1210 kilograma, tako da sezona nije protekla u skladu s očekivanjima.

Prošla, 2011. godina također je bila prilično dramatična. Forsirali smo novo vozilo – „Mitsubishi Lancer EVO IX“, nije nas nikako išlo i imali smo puno odustajanja, tako da sam na kraju sezone izgubio strpljenje i sjeo nazad u „Peugeot“, tek toliko da odvozim sezonu do kraja i ostanem u formi. Zbog nedovoljnog broja vozača sama klasa N4 nije se na kraju niti bodovala.

 

Bilo je u toj, prošloj, sezoni i „drugih“ problema vezanih uz vozilo?

Da, da, ali stvarno bi razgovor o toj temi volio preskočiti, jer da krenem nabrajati neću stati… Sada je to iza mene.

 

Najdraži nastup?

Dubrovnik 2010. – zadnja utrka zezone i borba za pobjenika klase, ujedno i grupe N u kojoj nam se u borbi za vrh priključio i Željko Kelečić. Pred utrku bili smo svi u jedan bod razlike. Krota je na subotnjim treninzima vozio fenomenalno, imao je prednost od tri, četiri sekunde po utrci, a mi smo se već u tom trenutku pomirili da je sve gotovo. Ipak, u nedjelju nas je poslužila sreća i pala je kiša. Ja sam jednostavno išao na varijantu rizika – ili ću završiti ili neću ! Nakon prve vožnje imao sam drugo vrijeme generalke, odmah iza Borisa Durlena i to je bila dovoljna prednost …

 

Auto klubovi?

Počeo sam u Autoklubu „Pula – Rovinj“ i prve dvije sezone sam odvezao za njih. Treću sezonu bio sam na nekoj vrsti posudbe u AKK „Fridge racing“, a prošlu sezonu odvezao sam za riječki AK „MRC Sport“.

Ove godine osnovan je novi klub – AKK „Petar Klepac“, koji je već na utrci u Skradinu iznenadio svih osvajanjem prvog mjesta na debitantskoj utrci? Kako je išla ta priča?

Pred početak sezone nisam imao nikakvu ideju za koji klub voziti. Tada mi je kroz glavu prošla ideja da osnujem klub i uz pomoć sestre koja se uhvatila papirologije i vođenja kluba u roku od dva tjedna riješili smo sve papire i krenuli s radom. U početku sam mislio da ću ovu sezonu voziti sam, no uskoro su nam se priključila još četiri vozača: Kristian Marinić, Saša Černeka, Zoran Vidmar i Miloš Juzbašić. Svi oni došli su na prijateljskoj bazi i brzo smo se dogovorili. Pred samu utrku u Skradinu nadali smo se da ćemo biti dobro plasirani, ali iskreno nikom ni na kraj pameti nije bilo da možemo do prvog mjesta.

Mijenja li taj iznenađujući rezultat planove Kluba za sezonu?

Nakon toga što smo ostvarili u prvoj utrci cilj nam je biti prvi i dalje. Od iduće utrke na stazi nam se pridružuje i Juzbašić. Moramo odlučiti u kojoj klasi i s kojim autom će voziti budući da na prvoj utrci niti jedan vozač nije nastupio u njegovoj klasi – N1.

 

Osobno si već prošle sezone krenuo i s nastupima izvan Hrvatske?

Da, nastupili smo na Rechbergu u Austriji, zatim Slovačkoj, Cazinu u Bosni i u Lučinama u Sloveniji gdje smo prvi put isprobali i „Mitsubishi“ s kojim nastupamo i danas.

Ova bi godina nastupima na utrkama Europskog brdskog prvenstva trebala predstavljati značajniji iskorak?

U urke smo uložili puno, financiramo se sami i odlučili smo u ovoj sezoni nastupati vani koliko budemo u mogućnosti kako bi postigli što više možemo i da probamo vidjeti možemo li bar na neki način vratiti uloženo. Do sada smo nastupili u Francuskoj i Austriji. Za prvu trku sezone presložili smo i podesili cijeli auto. Bilo bi sve o.k. da ja nisam htio previše. Na prvoj sam utrci startao preoštro i ošetio zadnji diferencijal na vozilu, pa nismo mogli do pravog rezultata. Sama utrka u Francuskoj za mene je bila posebna jer se odvija na stazi koja je izgrađena i koristi se samo za brdske utrke, tako da su nagibi posebno prilagođeni – više sliče kružnim nego brdskim stazama. U Rechbergu smo odabrali krive gume, ali smo usprkos manjim problemima s turbinom i elektronikom ostvarili bolje vrijeme nego godinu ranije i svijesni smo da moramo još raditi na vozilu i usavršavati ga.

Ali ranije planirane, treću i četvrtu utrku sezone PE na Apeninskom poluotoku propuštaš?

Da, nažalost zbog neočekivanih i neodgodivih privatnih obaveza morali smo otkazati odlazak na te dvije utrke.

Atmosfera?

U Rechbergu je bilo oko 40.000 gledatelja i poznato je da publika napravi jednu od najboljih atmosfera na stazama u Europi. I Francuska je bila blizu. Mene se osobno dojmila činjenica da je publika izrazito fer raspoložena, te da su podjednako bodrili kako njihove tako i strane vozače. Publika puno zna, pozorno prati prolaske vozača kroz zavoje i bodri ih, dok je neko moje mišljenje da kod nas jedan dio publike dolazi vidjeti kad će netko pogriješiti i razbiti se…

Europsko prvenstvo zahtjeva puno rada oko pripreme vozila. Misliš li da će ove godine biti sve u redu i da se neke stvari iz proteklih sezona neće ponavljati?

Vjerujem da neće biti problema. Mi smo napravili prekretnicu kad smo pojačali suradnju s Talijanom Vitoriem Canevom čija je rally škola dobila priznanje za najbolju školu na asfaltnim podlogama. Budući da sam u više navrata pohađao tu školu on je pratio naše probleme s vozilom i pred početak sezone nazvao me i savjetovao da se Mitsubishi doveze kod njega i da će se on pobrinuti gdje će se auto pripremiti na pravi način. Pristali smo. Devedest posto auta sada je podešeno na sasvim drugi način. Čini mi se kao da ga nikad nisam ni vozio – sve mi je drugačije, ali je puno bolje i pouzdanije. Na probnom stolu imamo 432 KS i 538 NM.

Realno, ako maknemo Hondu s kojom nisi bio zadovoljan, nije lako sjesti u vozila s takvom razlikom kao što je relacija Mitsubishi – Peugeot? Kakva je razlika u samoj pripremi za vožnju?

Ogromna. U Peugeot sjedneš i znaš gdje ti je maksimum, koliko moraš ići i gdje je granica. Vremena su manje više uvijek ista. Skradin je pak pokazao da Mitsubishi skida vrijeme sa svakim usponom, a to nam je dobar pokazatelj da moramo još puno raditi kako bi iskoristili sve mogućnosti vozila.

 

Glavni favorit Europskog prvenstva i trenutačno nedostižan je srpski vozač Dušan Borković !?

Definitivno. Spreman je, ima jake sponzore i njega trenutno ne možemo pratiti. Možda dogodine. Ostali natjecatelji već su puno bliže i osvajanje drugog mjesta na nekim utrkama bio bi veliki uspjeh.

 

Najveća pratnja i podrška u svakom pogledu na utrkama ti je otac?

Da, s ocem idem zajedno od prvog dana i teško mi je i danas reći tko ima veću volju za utrkama među nama dvojicom. Velika mi je podrška dok vozim, nema straha, iako osobno mislim da je kroz godine izgubio i više „živaca“ od mene. Na devedeset posto utrka s nama su još i mama, koja se polako već priviknula na utrke, sestra koju strah još prati dok sam na stazi, te cura.

Najdraža staza?

Čabar, naravno. Tamo se obično razbijem na treningu, ali poslije bude sve ok…ha ha..

HAKS?

Nisam zadovoljan. Iako 90 posto ljudi radi dobrovljno, na žalost uvijek su prisutne neke svađe. Ima i dio ljudi koji gledaju sebe i žele sebe gurati, a ne vozače iako bi HAKS trebao biti tu radi vozača. Eto, to je moj pogled u najkraćem rečeno.

Ima li netko koga bi želio istaknuti kao pozitivan primjer?

Marino Ferlan, definitivno. Njega mogu nazvati kad god želim i uvijek će mi pomoći. Na svako pitanje ima odgovor, za koji se pokaže da je bio na mjestu, i ono što je bitno – fer je prema svim vozačima i bez obzira na vlastito mišljenje ne radi razliku među njima i svima je na raspolaganju. Ako i misli nešto loše radije će to zadržati za sebe.

Postoji li netko od hrvatskih vozača da je nečim zaslužio tvoje poštovanje?

Da, već spomenuti Bojan Krota. Borili smo se i nikad nije bilo loših strana. Nasmijemo se, damo si ruku i zna se da je bolji tog dana pobjedio.

Od ostalih moram istaknuti Maria Delmora koji mi je u početku jako puno pomogao. Istaknuo bih ga zbog toga, ali i zbog rezultata koje je ostvario kroz karijeru – pogotovo još u Jugoslaviji, jer u takvoj konkurenciji biti u samom vrhu – to je veliki uspijeh

Tomislav je mlad vozač. Pred njim je karijera. U kratkom vremenu ostvario je puno, eksperimentirao sa vozilima, osjetio čari odustajanja, pobjeda i okusa pobjedničkog pjenušca. Sada je na redu niz dobrih rezultata. I njega osobno i mladog goranskog kluba u kojem su okupljeni mladići koji više i nisu iznenađenje na stazama. Uostalom dokazali su se u nekoliko disciplina. Već ovog vikenda Tomislav Muhvić ponovo u inozemstvu. Samo što nije krenuo put „Krčmarice“ kod Banja Luke. Sretno!

Razgovarao Mario JURIŠIĆ

Snimci: G.Petrović, M.Krpan

0 1484

20 pitanja:

PREDODREĐEN ZA – PRVAKA

Brz, beskompromisan, srčan – i prvak. Svake godine prati ga isto pitanje…koliko daleko može? I zaista – pravo je pitanje koliko nas je vjerovalo da će na kraju protekle sezone brdskih autoutrka postati prvak Grupe H, klase H16, završiti na petoj poziciji ukupnog poretka Kategorije I, te osvajiti klasu H-2000 Regije Zapad HAKS-a. I dok je na početku sezone vladalo poprilično čuđenje izborom iznimno teške klase do 2000 ccm mnogi su smatrali da će u prvoj sezoni nastupanja, u ovoj klasi, on zapravo pripremati sebe i vozilo za sezonu 2012. Međutim, njegovi planovi bili su poprilično drugačiji. Na kraju je još proglašen i kao najuspješniji automobilist – junior sezone 2011., te najuspješniji junior na brdskim stazama.

Riječ je, naravno, o Bojanu Tomiću i prepoznatljivoj narančastoj Škodi Octaviji, članu Autokluba „Klek „ iz Ogulina, vozaču koji je postao poznat i prepoznatljiv po tome da će od sebe i vozila uvijek pružiti 120%.

Prvo pitanje je vrlo jednostavno – zašto si cijelu sezonu vozio s motorom 3.0?

Haha…pa nagovorio me tata…

Naravno, šala mala. Što trebamo znati o Bojanu Tomiću?

Rođen sam u Ogulinu 1.veljače 1990. godine, gdje sam završio i srednju Elektrotehničku školu i maturirao s pet, kao najbolji učenik. Trenutno sam upisan na Prometni fakultet u Zagrebu, gdje zbog obaveza provodim i najviše vremena.

Vratimo se malo u prošlost i prisjetimo se tvojih prvih kontakata s autosportom?

Prvi nastup imao sam 2008. godine u Škoda Fabia Junior Kupu. Nazvao me Lipošćak i rekao da ima Fabiu viška na raspolaganju i želim li probati voziti kao njegov momčadski kolega za SAK „Split“. Nismo imali ništa od opreme, a ponajmanje iskustva. Posudili smo sve, a gume smo koristili od ostalih natjecatelja – one promijenjene poslije treninga. Odvezao sam cijelu sezonu koja se sastojala od četiri utrke na Grobniku i jedne u Dugopolju. Na kraju premijerne sezone završio sam na trećem mjestu konačnog poretka, ali ipak u najdražem sjećanju ostala mi je dramatična prva utrka na kojoj sam pobijedio. Zbog kašnjenja sam tada startao krug zagrijavanja iz boksa, te naravno start utrke sa zadnje pozicije. Odradio sam dva pretjecanja, Malinarić se prevrnuo, a vodeći Lipošćak i Rajčić su se u žaru borbe dotakli i završili privremeno izvan staze što je mene plasiralo na vodeću poziciju koju do kraja utrke nisam ispustio. Ja ustvari u prvom trenu nisam ni znao da sam pobijedio jer sam mislio da je još netko prošao ispred mene, a onda sam saznao da sam prvi i to je bilo to. Tata se ustvari puno više šokirao nego ja. On je prije te utrke više govorio da idemo probat pošto imam veliku volju, ali da je to skup sport, da se mogu razbit i slično, a nakon trke više je „uhvatilo“ njega nego mene…

Koga danas više drži?

Mislim da je danas podjednako…

Tada si vozio za SAK „Split“. Kako je išla kronologija idućih sezona?

Za SAK „Split vozio sam dvije sezone. Prvu koja je ujedno bila i zadnja u Fabiama, a u idućoj sam se prebacio na brdo koje mi se oduvijek i više sviđalo. Prvi nastup bio je u Ogulinu s „Opel Corsom“, a potom u Buzetu s „Yugom“. Nakon toga uslijedio je u istoj sezoni i nesretni Skradin gdje sam razbio vozilo, tako da ta sezona nije bila dobra. U Splitu tada nisam imao riješene startnine, a jedini „brdaš“ u to vrijeme bio je Branko Krstulović.

U 2010. godini promjenio sam klub i prešao u AK „Klek“ Ogulin. Želio sam voziti i biti s dečkima iz Ogulina gdje je bilo dosta brdaša. Sezonu sam odvezao s „Yugom 1.6 16v“ i dovezao se na kraju do drugog mjesta zahtjevne klase H-1600.

Kako je danas u „Kleku“? Jesi li zadovoljan?

U globalu jesam. Danas situacija nigdje nije idealna. Mislim da svi moramo više poraditi na dogovorima i kada se nešto dogovorimo gledati da se navedeno ispoštuje.

Ali AK „Klek“ doživio je i velike promjene?

Da, otišli su Majić i Krainc, braća Jaketič još su ranije smanjili broj nastupa, tako da je Klub koji je još nedavno bio viceprvak Hrvatske spao na dva vozača. Uz mene je tu još i Pleše. Ja osobno očekujem da se naš dogovor ispoštuje i mislim da je realan, budući da ove godine ne organiziramo neka natjecanja i troškovi smanjeni.

Prijeđimo na prošlu sezonu. Sam znaš da te s obzirom na konkurenciju i vozače nisu smatrali konkurentom za osvajanje klase do 2000 ccm. Ipak dogodilo se suprotno, a kao nagrada stiglo je i vrlo važno osvajanje grupe H?

Iskreno – ja sam se samo nadao da ću osvojiti klasu, ali nisam to očekivao. Realniji je bio plasman među prvom trojicom, jer su još u klasi bili Majić i Rubelj. O samoj grupi H i poretku juniora nisam niti razmišljao. Moja nadanja su bila potajna, nisam nikome smio to niti spomenuti. Tata me upozorio da mi je prva sezona i da ne razmišljam o prvim mjestima jer su u klasi puno iskusniji vozači. Ipak, na kraju smo došli do vrha i pobrali brojna priznanja kao nagradu za trud uložen kroz sezonu.

Vozilo – Škoda Octavia?

Nekadašnje kup vozilo s prerađenim motorom 1.8 kupio sam od Cvetka Jaketiča. Pošto je bilo vrijeme za reparaciju motora na prijedlog Milana Brozinića- Page složili smo i ubacili motor od 2000 ccm koji je na početku davao snagu od 219 KS. To nas je poprilično razočaralo i moram reći da smo očekivali više. Tako smo odvezli dvije trke i nakon toga ponovno složili motor, digli ga na 233 KS i tako odvezli do kraja sezone. Na trapu nismo radili ništa posebno, više se time zabavljamo u pripremi za ovu sezonu.

Koji ti je najdraži nastup do sada općenito? Spomenuti Grobnik ili neka druga utrka?

Nije Grobnik, to nikako. Zapravo tek kada sada gledam vidim koliko sam tada malo znao o vožnji. Kao najdraže istaknuo bih Buzet 2010. i 2011. godine. Poklopile su mi se neke stvari i odvezao sam obje godine s guštom i ostvario odličan rezultat.

Tko te prati na natjecanjima, tko je najveća podrška i pomoć u boksu?

U pravilu nas putuje troje, ja, mama i tata, a na pojedinim utrkama pridruži nam se i sestra, najčešće u Buzetu i Dubrovniku. Prijatelji se dosta često pridruže u svom aranžmanu prijevoza. Sam automobil na natjecanju u pravilu održava tata, a kada je prisutan pomogne nam i Cvetko Jaketič. Kada smo doma pripremu auta uz nas radi Milan Brozinić – Paga.

Poznat si i po objavljivanju „onboard“ snimaka svih vožnji na internetu?

Tako je. Tko želi nek gleda, a tko ne neka ne gleda. Kad sam počinjao voziti uvijek sam tražio tuđe snimke i razmišljao o tome kako ih ima malo. Ja stavljam sve, i dobre i loše vožnje, pa neka ljudi pogledaju. Možda netko nešto i nauči.

Komentari snimaka?

Najviše ih imam kad se „razbijem“. Onda mi ljudi znaju svašta napisati pa bude svakakvih gluposti. Jedan mi je tako komentirao kad sam u Buzetu okrznuo ogradu da je vožnja „katastrofa“. Kad sam u Splitu naletio na mokri dio staze i udario u bankinu jedan mi je napisao da se ne mogu s Yugom trke vozit , drugi da mi nevaljaju kočnice, a treći da mi je pukla guma…svi sve znaju. Naravno, bude i dosta pozitivnih komentara i podrške.

Imaš li uzora među hrvatskim vozačima ili nekoga koga bi istaknuo?

Uzora, da bi želio biti kao netko, nemam. Postoji nekolicina pojedinaca kojima se „čudim“. Recimo za Butorca sam znao da odlično vozi još dok sam ga gledao u Cliu, ali prošle sezone me ponovno jako pozitivno iznenadio u formuli.

Spomenuo bih i Dimitrijevića koji s autom koji su radili u svojoj garaži vozi jako blizu Bradariću i Kraincu, a kojeg sam gledao još dok je vozio Clio kad sam ja samo gledao brdske utrke. Šteta je što ne objavljuje svoje „onboard“ snimke, volio bi ih pogledati. Možda bih ga istaknuo i kao najboljeg u prvenstvu po mom mišljenju.

Staze?

O.K. su mi Učka, Skradin, Malačka, a posebno Buzet zbog publike i atmosfere. Sve su različite i posebne na svoj način. Dubrovnik mi se ne sviđa, i to mogu reći za obje staze koje smo vozili u zadnje vrijeme.

Sponori?

Najveći sponzor je tata, što znači da se financiramo sami. Od ostalih sponzora više na prijateljskoj bazi pokrijemo svega nekoliko postotaka ukupnih troškova.

HAKS ? Brdo ?

Dao bi ocjenu 4. Smatram da je stanje zadovoljavajuće i dobro je da postoje ljudi poput Nevene koji su nam uvijek na raspolaganju. Samo brdo je najjača disciplina autosporta i to govori dovoljno. U brojnosti je blizu jedino autoslalom. Imamo tu i Marina Ferlana koji radi s vozačima, sluša, uvijek je prisutan i vidi se da mu je stalo.

Planovi za sezonu 2012. ?

Nije mi prioritet odvesti cijelu sezonu budući da bolje od ovosezonskog rezultata ne mogu postići. Na prvu trku dolazimo sigurno, a dalje ćemo vidjeti. Buzet sigurno, a veća želja nego voziti cijelu sezonu bila bi mi nastup izvan granica Hrvatske, naprimjer u Verzegnisu ili Ilirskoj Bistrici.

E pa sretno Bojane. Ostvarili Ti se snovi i – realne želje.

Razgovarao: Mario JURIŠIĆ

Snimci: M. Krpan

0 1048

Jedan od malobrojnih automobilista koji s krajnjeg juga Hrvatske koji posljednjih pet godina nastupa na svim natjecanjima PH u autoslalomu je Dubrovčanin Mato Miloković. Ovaj simpatični tridesetšestogodišnjak po zanimanju je soboslikar, u sretnom je braku sa Suzanom s kojom ima dvoje djece – sina Tomislava i kćer Anamariju. Na nedavno održanom prvom natjecanju PH u Poreču nastupio je kao jedini predstavnik ne samo svog kluba već i čitave Dalmacije. Popričali smo s njim.

Mato, kako je počela tvoja automobilistička priča?

Automobilizmom se aktivno bavim od 2005.godine, a puno sam godina prije toga proveo uz stazu kao gledatelj. Do sada sam se okušao u gotovo svim disciplinama – vozio sam OAR, autoslalom, autocross i brdo. Najbolje rezultate sam postigao 2008. i 2009.godine okrunivši se naslovom državnog prvaka u klasi te viceprvaka u ukupnom poretku. Automobil nisam nikad mijenjao – yugo traje dugo (hahaha). Imao sam tek jedan pokušaj na brdskoj utrci u Buzetu sa prijateljevom Corsom, ali nije baš slavno završio. U bliskoj budućnosti se ipak nadam promjeni automobila i napuštanju autoslaloma.

Osvrt na prošlu sezonu?

Ah, što reći za prošlu sezonu – ne ponovila se! Sve je počelo sa lošom premijerom u Matuljima, malo boljem nastupu u Novom marofu i solidnom u Dubravi. Nakon toga je sve pošlo naopako, jako loše vožnje, auto koje nije davalo maksimum i ja koji sam bio jako nervozan. Naravno uza sve to napustila me i sreća, dok su je neki imali i previše, no time se ne opravdavam za loš plasman – kriv sam isključivo ja.

Tvoj prvi sportski izbor bile su borilačke vještine. Zašto si se okrenuo autosportu?

Da, judo je i danas moja velika ljubav. Trenirao sam ga punih dvadeset i tri godine, a onda sam 2005. godine odlučio spremiti kimono u vitrinu. Posao, obitelj, obaveze, današnji način života ne ostavljaju mi dovoljno vremena za aktivno treniranje. Ipak, i danas sam u judu aktivan prateći na natjecanja sina Tomislava koji je krenuo tatinim stopama i jako mu dobro ide, a odnedavno se uz njega uključila i kćer Anamarija. Automobilizam je zapravo moja velika želja iz dječačkih dana. Osnivanjem AK “Ragusa racing” i okupljanjem nekolicine zaljubljenika u autosport otvorila mi se prilika da se konačno okušam u tome. Tada mi se utrkivanje uvuklo pod kožu i ostalo je ondje do današnjeg dana.

Tko se brine o tvom trkaćem automobilu?

Za održavanje automobila najviše je zadužen “čovjek sa obale jezera” – Branko Salopek KIĆ. To je čovjek koji je od prvog dana uz mene i koji je zaslužan za dobar dio svih mojih uspjeha.

Kakav je odaziv sponzora za automobiliste u tvom kraju?

Štose sponzora tiče sve je teže i teže, ali uvijek je tu krug prijatelja kojima sam jako zahvalan i bez kojih sigurno ne bih mogao nastupati na većini utrka. Naravno tu je uvijek i klub koji pomaže koliko god je u mogućnosti.

Podržavaju li te tvoji bližnji u automobilizmu?

Definitivno, najjača potpora su mi obitelj, prijatelji i klub. Vjerni pratitelj na svim natjecanjima je moja draga supruga Suzana kojoj se ovim putem zahvaljujem na strpljenju i podršci. Ona je također zaljubljenik u ovaj sport te na natjecanjima za prvenstvo Dalmacije i ona bilježi vrlo uspješne nastupe.

Prije godinu dana se zbog tvoje prijave na račun širine guma Kopajtićevog Yuga digla velika prašina u Matuljima, što je rezultiralo sukobom s Riječaninom. Da li bi danas postupio isto?

Hvala na tom pitanju. Već sam spomenuo da sam u sportu od svoje sedme godine. Judo me jako dobro naučio da se pravila moraju poštovati makar se na tatamiju (podloga na kojoj se održavaju borbe) našao sa rođenim bratom. Za svakoga vrijede ista pravila, kako za svjetskog prvaka tako i za onoga tko prvi puta nastupa – bar bi tako trebalo biti. Istina je da se nakon Matulja diglo dosta prašine, ali također je istina da su najveći dio te prašine digli ljudi koji bi prvo trebali počistiti smeće u svome dvorištu. Svi mi trošimo novce na utrke samo iz svog gušta i od toga nemamo apsolutno ništa. Ja ne krivim Dejana za ono što se u Matuljima dogodilo, već ljude koji nisu obavljali kako treba posao za koji su plaćeni. Dejana cijenim kao vozača i sumljam da će netko u skoro vrijeme postići slične uspjehe, ali isto tako smatram da se situacija iz Matulja vozaču poput njega nije smjela dogoditi. Ja sam ispao crna ovca a on kralj ali me to ni najmanje ne brine. Smatram se poštenim čovjekom i sportašom i bez gorčine ću stisnuti ruku boljemu. Ako se nekome ne sviđa moj dalmatinski dišpet meni je jako žao, ali ako me pitaš dali bi danas napravio istu stvar odgovor je – DA! Dok god budemo “škiljili” na jedno oko, neće biti poštene utrke.

Mišljenje o stanju Hrvatskog automobilizma općenito i autoslalomu?

Trenutna situacija u hrvatskom automobilizmu po mom mišljenju je jako loša, a najviše radi trenutne situacije u državi. Automobilizam je jako skup sport i u današnje vrijeme za većinu nepristupačan, ali nadamo se da će se uskoro i to promijeniti. Autoslalom je disciplina u kojoj se sa relativno malo novaca može sudjelovati u grupi serija ili sprint, dok je za brdo već nešto drugo i drago mi je da ta disciplina ne odumire već naprotiv, broj vozača raste.

Ima li nekih novosti koje želiš podijeliti s nama za aktualnu sezonu?

Novosti za ovu sezonu ima jako puno ali neka to ostane iznenađenje. Mogu samo reći da u ovoj sezoni autoslalom postaje trening i rekreacija, dok je prioritet nastup na brdskim utrkama.

0 938

Aljoša Kinkela, maskota klase 4 Prvenstva Hrvatske u autoslalomu, uvijek nasmijan i za šalu spreman. Simpatični Opatijac radi kao vozač vatrogasnog vozila u Opatiji, oženjen je i privatno vozi Zastavu 750, dobrog starog Fiću. Dosljedan svom stilu odgovorio nam je na nekoliko pitanja.

Koliko dugo se baviš automobilizmom?

Od 1994.godine, a počeo sam sa ocjensko spretnosnim vožnjama ( OSV). Neću se hvaliti rezultatima jer nikad se nisam približio petnaestom mjestu u klasi, a kamoli generalci. Prvi put nastupio sam u Bujama s mojim trećim Fićom. Okušao sam se i kao predvozač na rally-u s iznajmljenim Fiat Unom 1.6, koji je završio katastrofalno. Kasnije sam, ponovo u Fići, odvozio još dva rallya kao predvozač. Kada je autoslalom uveden kao disciplina u Prvenstvo Hrvatske, kupio sam svog devedesetog Fiću i krenuo s njim na natjecanja. Imam ga i danas. U počecima autoslaloma bio sam dosta dobar, a onda svake godine sve lošiji. Ulaganja su bila minimalna, a konkurencija je brutalno napredovala rastući iz godine u godinu.

Kako si zadovoljan prethodnom sezonom?

Za mene je prošla sezona najgora ikad. Nisam baš planirao završit na desetom mjestu u klasi. Naravno, kao i uvijek, za sve je kriva konkurencija koja je opaka, naročito cure u klasi 4, koje su me oduvijek ometale u postizanju vrhunskih rezultata.

Što te privuklo automobilizmu?

Sasvim slučajno sam se njime počeo baviti. Skupilo se nas nekoliko prijatelja pa smo se išli malo natjecati, a najviše družiti, samo da nismo doma (bili smo jako mladi). Nakon toga, puno njih je odustalo a ja sam nastavio. I nije mi žao. Odlazeći na natjecanja, proputovao sam i vidio cijelu Hrvatsku. Nikad nisam previše razmišljao o rezultatima, oni dođu kad se najmanje nadaš. Puno više sam na natjecanja odlazio radi društva i zabave. Poslije sam našao i djevojku Laru koja je sa mnom vozila nekoliko godina, pa je to odlaske na utrke učinilo još ljepšima. Sada je ona moja draga supruga kojoj ovim putem zahvaljujem na podršci koju mi pruža.

Tko ti održava automobil?

E ovo je najlakše pitanje. Sam održavam svoje trkaće vozilo. Svake sezone promijenim ulje u motoru i filter ulja. Ako su mi gume uništene kupim si nešto polovno i provjerim svjećice – ako ćete vjerujte ako ne, ne morate.

Kakav je odaziv sponzora?

Sponzori trče za mnom i ja jednostavno ne znam kako da potrošim novac od njih. Daleke 1998. godine uspio sam nažicati dvjesta kuna i otišli smo u Split na četiri dana. To je sve.

Planovi za sezonu 2011?

Sezona će proteći u malo laganijem tempu, tako da ću vozit samo regiju. Normalno i promijeniti ulje i filter ulja..hahaha

Imaš li neki savjet za mlade koji se žele baviti ovim sportom?

Hm hm. Ovako..gume, benzin, dijelovi, popravci, spavanje po pansionima, nerviranje na utrkama, nikad doma – sve to nešto košta . Za bavljenje ovim sportom potrebno je dosta odricanja – kako od slobodnog vremena, tako još više iz novčanika. Onima koji to stvarno vole, nije ni to teško.. Samo neka se mladi bave nekim autosportom, nešto će se naučit od nas starih iskusnih prekaljenih „šoferina“. Ako niš drugo bar će se koliko toliko kulturno ponašat na prometnicama.

Autor: Iva Peruško

Jeste li čitali?

0 1028
U dva dana, dva natjecanja uz nastup gotovo 220 vozačica i vozača, više vozila „palo“ zbog tehničke neispravnosti             TAR...