LEGENDA – SLAVAN I ZABORAVLJEN
Svakodnevno se suočavamo sa istinom. Ponekad je ona lijepa i sretna, a ponekad na žalost i tužna. Upravo tako jednu tužnu, na žalost i istinitu informaciju primio sam danas jednim telefonskim pozivom. Bila je kratka.
Umro je Marijan Kosić.
Te četiri riječi nisu me ostavile ravnodušnim na spomen imena čovjeka uz kojeg vežem svoje početke u oktanskom svijetu. Ime Čovjeka – nije pogreška da pišem velikim slovom jer za svog života, do jučer, bio je prije svega Čovjek. Danas kada je surovost stvarna mogu samo zaključiti – i ostati će u sjećanjima veliki Čovjek. Za sve koji su ga znali jednostavno – Mario.
Sredinom 70-tih godina prošlog stoljeća dobio sam redakcijski zadatak Novog lista da napišem „karticu razgovora“ sa Kosićem. Put me odveo u Vodovodnu ulicu, u garažu najvećeg i najtrofejnijeg motocikliste tadašnje države. Od prvog trenutka među nama se otvorilo prvo poznanstvo, potom prijateljstvo koje je trajalo,….. Od tada pa niz godina potom upravo sam zahvaljujući Mariu Kosiću živio i živim oktanski svijet. Mario na kotačima, a ja uvijek, pa i danas – pored.
Tko je zapravo bio Mario Kosić.
Rodio se 22. kolovoza 1941. godine u malom otočnom mjestu Vrh na Krku. Riječaninom je postao deset godina kasnije, a već kao vrsni automehaničar 1966. godine upustio se u natjecanja na dva kotača. Počeo je voziti moto utrke. Tada dvadesetpetogodišnji Kosić u Rijeci bilježi svoj prvi nastup na „Duccatiju“ klase 175 ccm i osvaja osmo mjesto, da bi godinu kasnije, 1967. upisao na jednoj utrci u Banjoj Luci dvije pobjede u dvije klase. Nižući nastupe niže i uspjehe i već 1968. osvaja prvi naslov prvaka države ( Jugoslavije) u klasi 250 ccm. Bio je članom Auto moto društva „Rudolf Štiglić“ ( danas AK Rijeka), a na više od 170 nastupa osvojio je više od 70 prvih mjesta, pobjeda. Iz tih davnih godina bilježi i svoj jedini inozemni nastup – u Bratislavi zauzima deseto mjesto u jakoj međunarodnoj konkurenciji, da bi na legendarnoj Preluci 1967. godine zauzeo visoko sedmo mjesto.
Marijan Kosić do raspada nekadašnje države ostao je neprikosnoveni vladar moto utrka na kružnim stazama. Rekorder je po broju osvojenih naslova prvaka Jugoslavije – nanizao ih je 11: sedam u klasi do 250 ccm ( 1968., 1972., 1973., 1974., 1975., 1976. i 1977.) te četiri u klasi do 175 ccm ( 1970., 1971., 1972. i 1977.). Bio je prvakom Hrvatske i Slovenije 1967. godine u klasi 175 ccm, iste godine u klasi 250 ccm drugi, a peti u klasi 125 ccm. U državnom prvenstvu iste je godine bio treći u 250 i četvrti u 175 ccm. Godinu kasnije treći, a 1969. drugi u klasi 175. Bilježio je tako sezonu za sezonom, uspjeh za uspjehom. I upisao još jedan nedodirljivi i jedinstveni rekord oktanskog sporta na dva kotača nekadašnje države – jedini je dobitnik tri „Zlatne kacige AMSJ“ – po okončanju sezone 1977. kada je i proglašen najboljim vozačem tadašnjeg Auto moto saveza Hrvatske i jednim od najboljih motociklista svih vremena ex. Jugoslavije. Dobitnikom je Zlatne značke AMSJ i AMSH, Zlatne plakete Narodne tehnike, Plakete Castrola i Zlatne plakete Općine Rijeka.
Samo naoko se povukao sa staza. Stasali su neki novi klinci, bio je idol generacijama, povremeno je upisao poneki nastup da bi tako učinio i 22. lipnja 1992. godine kada je u želji da da svoj obol prvoj utrci na pisti neovisne Hrvatske na Grobničkom polju vozio i posljednju utrku. Nije imao sreće. Doživio je težak pad nastadavši u srazu sa jednim mladim motociklistom, početnikom, što više vozačem slabije klase nego li je bila njegova. Bio je to treći krug treninga u često kobnom „zagrebačkom zavoju“. Sa teškim ozljedama i glave bolnicu je napustio tek poslije tri mjeseca i od tada mu se život naglavačke promijenio. Više to nije bio onaj Mario kakvog su svi znali i voljeli. Znao je kazati da je izgubio mnoge znance. A istovremeno se suočio sa teškim zdravstvenim stanjem, sa očitom besparicom, pokušajima da čak i sudski dokaže pravo na odštetu, na svoju 100 postotnu invalidnost, na svoja prava. Živio je u uvjerenju, sve do posljednjeg trenutka. Suočio se i sa obiteljskim problemima. Ostao je sam. Sam sa svojom ljubavlju – popravkom automobila i motocikala. Uz njega su tu i tamo bili samo istinski prijatelji.
Mario Kosić za svog života nije zaslužio takav tretman. Na svojoj je koži najbolje osjetio onu poznatu – dok si slavan i zdrav, svi te vole, traže, cijene, … A kada se suočiš sa problemima – rijetki su uz tebe.
Skroman i tih, uvijek, ali uvijek sa cigaretom u ruci, voljan dati savjet svakom dobronamjerniku, popraviti svakom njegovog limenog ljubimca. Sedamdesete, poneka prije i puno poslije bile su godine kada je popraviti auto kod Kosića bio renome ravan statusnom ugledu u društvu.
Na stazi, na utrkama bio je neprikosnoven. Brz, rekorder gotovo svih staza na kojima je vozio, pobjednik u svakom motociklističkom kraju nekadašnje zemlje, upravo Mario Kosić bio je veličina koja je bez pogovora ustupila svom najvećem rivalu sa staza, a velikom prijatelju, danas isto pokojnom Branku Bevandi svoju „Yamahu“ da bi njome napravio počasni krug na grobničkoj stazi prilikom njena otvaranja danas davnog 17. rujna 1978. godine. Tih prvih godina upravo je Kosić bio ime od kojeg se moglo očekivati rezultat na Grobniku. I prema svojim mogućnostima u svjetskoj je klasi bio dobar – 19. I tada je bio naš ponos.
Nije bilo kraja diljem nekadašnje države u kojoj bi se pojavio Mario Kosić, a da nije izazivao divljenje ljudi. I ne samo ljubitelja motociklizma. Putovati sa Mariom bilo je istinsko zadovoljstvo. Biti s njim bila je čast. I tako daleke 1978. godine vozilo je prvenstvo Jugoslavije u Prnjavoru. Bili smo gosti grada, poslije dvije Mariove nedjeljne pobjede još puna dva dana nismo smjeli napustiti grad. Domaćini su znali cijeniti najbržeg motociklistu tih vremena. Gotovo slično u Bečeju, Somboru, Kraljevu, Beogradu, Zrenjaninu, Kavadarcima, Vlasenici, Požegi, diljem Slovenije, ….. gdje su god bile utrke.
Mario Kosić svaki je tadašnji dinar utrošio na motociklizam. Za život je ostalo dovoljno da on bude skroman i jednostavan. I tako iz godine u godinu u novu je sezonu Mario Kosić uzjahao novi motocikl. Bila je to samo jedna marka klase 250 – „Yamaha“. Pamtim utrku na kojoj se na startu našlo 16 vozača među kojima je prvih sedam sjedilo na nekadašnjim Yamahama Maria Kosića. A on na najnovijem modelu – do pobjede. I tako sve do ….
Ljubiteljima motociklizma u Rijeci i široj okolici ostat će upamćeni dueli dvojice velikana Kosića i Bevande na legendarnoj kružnoj stazi oko Trsata. Prvu pobjedu Kosić ostvaruje 1968. ispred Bevande, godinu kasnije obojica odustaju zbog kvara usprkos vodstvima u utrci i rekordima staze. Te 1969. Bevanda je ipak osvojio jednu pobjedu ali u klasi 175 ccm čime je pred 25 tisuća gledatelja osvojio i naslov prvaka Jugoslavije. Godinu kasnije Kosić u 175 ccm, a Bevanda u 250 pobjeđuju i postaju prvaci čime su donijeli i ekipnu pobjedu svom matičnom „Štigliću“.
Marijan Kosić ostaje upamćen i kao posljednji rekorder trsatske staze. Vozila se 11. utrka „Oslobođenje Rijeke“ 23. travnja 1972. kada je uz dvostruki trijumf (175 i 250 ccm) Kosić postavio i zadnji znani apsolutni rekord staze u vremenu 1:23,2 minuta prosječnom brzinom 129,496 km/sat.
Prije nepuna dva mjeseca navršio je 70 godina, narušena zdravlja, ostavljen od većine nekadašnjih znanaca, pa i prijatelja, svakodnevnicu je upražnjavao u svojoj garaži u Vodovodnoj. Od popravka ponekog automobila imao je za ono malo skromnog života kakvim je oduvijek živio. I u pauzi za obvezni „kapučino“. I upravo je u „svom hramu“, svojoj garaži proživio posljednje minute sa alatom u ruci. Jer sve što je znao i što je u životu imao posvetio je motociklizmu. Isti mu to nije vratio. Nije mu vratila niti sredina kojoj je bio ponos. Možda sada kada nam je samo u sjećanjima zaslužuje ni manje ni više – nego svoju ulicu.
Ostavio nas je Mario Kosić. Ma kako god se, tko god, tko ga je poznavao ponio prema njemu, ostat će ono što je bio: najveći, slavan, rekorder, miran, tih, povučen i poznat – jednostavno Mario.
Za života je bio legenda. Ostat će to i danas, sutra, u budućnosti. Njegovo ime i doprinos motociklističkom sportu upisani su zlatnim slovima u oktansku knjigu.
Hvala Ti Mario za sve Tvoje brzine, pobjede, pehare, sve Tvoje dobro što si mnogima za života činio.
Miroslav Krpan
