Povijest

RetrOpatija 2018. - kao na Kubi (snimio M.Krpan)

KVARNEROM NA KOTAČIMA
UZBUDLJIV OKTANSKI MIX

Istog dana i vikenda na Kvarneru održano čak pet uzbudljivih oktanskih manifestacija, svaka za sebe specifična i privlačna

Ima mjeseci i dana kada se na širem području Kvarnera, pa čak i u jeku sezone od proljeća do jeseni, dugo ništa zanimljivo ne događa u miljeu ljubitelja brzina i oktana, onih kojima adrenalinski naboj traži zanimljiva događanja. I onda tako, nakon „sušna“ razdoblja dođe jedan dan, produljen i na vikend, kada se na četiri različite lokacije, uključujući povezivanje šireg kvarnerskog područja dogodi čak pet uzbudljivih oktanskih manifestacija, svaka za sebe specifična i privlačna.

LEGENDARNA VESPA

Na mostu kod kultnog „Konta“, u srcu Rijeke, okupilo se 50-tak vlasnika motocikla koji je „žario i palio“ 60-tih godina prošlog stoljeća. I danas je vespa „in“, nekima u sjećanju, a nekima kao dragost vlasništva, dok oni suvremeniji oblici okupiraju prometnice, ne baš kao u Italiji, ali …. „Vespa klub Rijeka“ na sedmi „Vespa susret“ privukao je „vespaše“ iz različitih mjesta Hrvatske, ali i goste iz susjednih Slovenije i Italije. Svaki ljepši i zanimljiviji od drugog, u dugoj su koloni krenuli na jednodnevne putešestvije put Kraljevice i tamošnjeg Dvorca Frankopan, osvježili se u Uvali Scott, a druženje zaključili u Opatiji kao sastavni dio „RetrOpatije“, gdje su privlačili pažnju tisuća posjetitelja, do kasno u noć. Svi su sudionici, predvođeni organizatorima, pokazali i humanost prikupljajući sredstva za malenog Maura Baraka za novu operaciju, koju HZZO ne pokriva, sa željom da on ponovo prohoda. I sve tako, u uspomenama do novog susreta.

FIĆO JE BIO AUTO

Samo koju stotinu metara dalje, u buduću Europsku prijestolnicu kulture, na Trg 111.brigade Hrvatske vojske, u jednom je trenutku stiglo blizu 80 raznobojnih automobila naše mladosti. Popularnom „fići“ godine ne smetaju, taj nekadašnji obiteljski automobil, mnogima prvi u životu na kojem su učili voziti ili su išli „u život“ i na ljetovanja, danas je kult povijesti. Uvijek ga je rado vidjeti, sve modele koji se razlikuju u godištima i krajnjoj doradi, kao i ponekom iznenađujućem rješenju kojeg je osmislio nekadašnji ili sadašnji vlasnik. Nakon tradicionalnog okupljanja u Čavlima, ovogodišnji Međunarodni skup „Fićom na Krk“, osmi po redu, u organizaciji skupine ekstremnih entuzijasta Oldtimer kluba „Riječka fićo scena“ , izložbenim zadržavanjem u srcu Rijeke, put su nastavili prema Krku gdje se glavnina programa zbivala u malom mjestu Čižići i obližnjem Šilu. Uz brojne vlasnike „fićeka“ s Kvarnera, uobičajeno im se priključuju Istrani, ali stižu iz cijele Hrvatske, potom Bosne i Hercegovine, Slovenije, Švicarske, Njemačke, Austrije i Srbije. Pojava fiće, punim imenom „Zastava“ 600, 750 ili 850, plijeni pažnju u svakoj prigodi, kada u redovnom prometu stane na pješačkom. A tek kad se na jednom mjestu nađu deseci sličnih, to je priča…. Nekada, a i danas tek rijetko, bio je izuzetnim sportskim automobilom u verziji Abartha, tražena je „roba“, na žalost mnogih cijenom nedostižna, jer se onaj tko ga ima, ma u kom god stanju bio, teška srca može riješiti. Tko uspije – čuva ga „ko oko u glavi“ i ponosi se – fićom.

RETROPATIJA – BEZ AUTOMOBILA NEZAMISLIVA

Međunarodni turistički festival „RetrOpatija“, iz godine u godinu sve posjećeniji i priznatiji hrvatski turistički proizvod na Kvarneru, zasigurno ne može bez povijesnih automobila. Tisuće posjetitelja i ove su godine najviše „fotki“ napravili pored desetaka izloženih povijesnih automobila i motocikala, oldtimera svih veličina, boja, godišta, marki i tipova, izgleda koji mami, sadržaja koji svaki za sebe ima svoju priču.

Posebnu priču u Opatiji za sebe „pričaju“ automobili u vlasništvu članova „Liburnia Classic cluba“ koji će skoro do svog značajnog jubileja – deset godine postojanja tijekom kojih su proveli niz zanimljivih manifestacija, obišli krajeve širom Hrvatske i inozemstva, a ponosno ističu „ergelu rasnih“ vozila kakvoj se može samo pozavidjeti. Najveći dio izložaka bio je na prostoru koji je u stvarnosti „retro“ – ispred poslovne zgrade nekadašnjeg turističkog diva „Kvarner Expressa“ čija se slova i logo, danas s krova iste, „kočopere“ sve „u 16“. Upravo zbog „RetrOpatije“ i ako zbog ničeg drugog, ma što god se u budućnosti zbivalo s tom zgradom, taj natpis treba zaštiti kao kulturno dobro i kao jedan od simbola Opatije koja turistički cvjeta poput simbola joj – kamelije. Ovo oko znaka sličnost je jednoj znanoj banci u Rijeci.

A opatijske i ine druge oldtimere viđat ćemo tijekom ljeta češće na prometnicama i „turist čekama“.

SPALJENE GUME – ZAŠTITNI SIMBOL

Da je Primorsko-goranska županija jedinstvena u nas, a i šire, dokazuje još jedna potvrda „od mora do gorja“. Malo dalje od mora, na Grobničkom polju, ali ovog puta u Poslovno-zračnoj luci, kako je nazvaše organizatori dvodnevnog „iventa“ iz osiječkog Autokluba „Slavonija“, „Grobnik street race show“ okupljala se uglavnom, neka sasvim druga ciljana skupina oktanskih zanesenjaka. Dvostruki i sadržajan program, s gotovo 200 sudionika, kako motocikala tako i automobila, iz nekoliko europskih zemalja, odvijao se na dvije povezane destinacije. Jedna je ona vožnjom u „paralel pravcu“ – utrke ubrzanja ili žargonski „street race“. Pod poklopcima ili u nemalom broju specijalno pripremanih vozila unutar karoserije smješteni su strojevi iz kojih frcaju konji, a brzine su nevjerojatne. To je nešto specifično, nešto što uvijek mami, a atmosfera na takvim susretima je izuzetna. Ono – osjeća se nešto u zraku ima svoje utemeljenje u druženju, pričama, ljutnji i slavlju, ostvarenom rezultatu, jednostavno u – brzini.

Tek koji metar dalje kroz dim se gledalo vrhunske automobile u drift vožnjama u manifestaciji pod nazivom „Croatian drift Challenge 2018.“. Spaljivanje guma u bočnoj vožnji na zadanom poligonu, u ovoj sve primamljivijoj i gledljivijoj disciplini, jednostavno je baza uspjeha. A umijeće vozača besprijekorno s ciljem uspjeha i pobjede.

Užitak je tim veći ako se uz poligone okuplja tisuće ljubitelja ekstremnih oktanskih manifestacija. A da ih je bilo od svuda dokaz je i skupina Kineza koji nisu krili oduševljenje.

Đir Kvarnerom uz jedinstveni „oktanski mix“ ovog je puta bio pun pogodak. Ponovilo se !

Tekst i snimci: Miroslav KRPAN

STOTINU LJEPOTANA NA 4 KOTAČA

Umag tradicionalno uoči prvosvibanjskih blagdana ugošćuje ljubitelje povijesnih automobila, ali i motocikala. Tako je bilo i ove godine. Održana je 9.međunarodna oldtimer izložba čiji je nositelj Oldtimer klub Eppur si muove.

Očekivanih stotinjak različitih automobila i poneki motocikl zauzeli su umašku rivu, a stigli su na ovaj susret iz Italije,Njemačke, Švicarske, Austrije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije. Više od 30 različitih svjetskih marki vozila koja su plijenila pažnju tijekom prošlog stoljeća, počev od najstarijeg iz 1921.godine. Bio je to Hupmobile Simona Roliha iz Ilirske Bistrice, vozilo oko kojeg se skupljalo mnoštvo ljubitelja povijesnih vozila i ne samo zbog vozila. Zanimljiva, mlada ekipa putnika, tri dame koje je ponosni vlasnik provozao cijelom dionicom od Umaga do Turističkog naselja Punta, Stella Marisa, Katora, Savudrije i Kanegre, pa sve natrag do umaške rive. Usputno zaustavljanje, uz upoznavanje i degustaciju, naravno, vrhunskih proizvoda vina i maslina, istarskih specijaliteta i ovog su puta potvrdili kako ovakvi i slični događaji plijene pažnju već dobrano prisutnih turista iz raznih krajeva svijeta širom Istre.

Iako legendarne „fiće“, kojih je ovaj put bilo desetak, uvijek privuku pažnju, pogledi su se zaustavljali na još ponekom vozilu starom 80-tak i više godina. Iz 1929.godine,izuzetno dobro očuvan je Ford A Doctor Coupe sa 3.300 ccm Lade Čeha, a tek godinu mlađi bio je Morris Cowley Gorazda Novakoviča. U pauzama brojnih obveza znani slovenski oktanski zaljubljenik i sportaš Roman Fikfak u Umag se dovezao u Fiatu 1500 iz 1935.godine, a veličinom i mladalačkom bojom odisao je legendarni Cadillac De Vile iz 1959.godine vlasnika Igora Pirnata. Ispod njegova ogromnog poklopca krije se motor sa 6.600 ccm. I tako bi mogli u nedogled. Vrijedilo je vidjeti sve te metalne ljubimce koji dan danas, stari 30, 40,…pa i skoro stotinu godina rade besprijekorno.
Umag je i ovim susretom ljubitelja povijesnih vozila obogatio sadržajne dane kulture, zabave i sporta.

Miroslav KRPAN


Snimci: M.Krpan

0 261

LEGENDA – SLAVAN I ZABORAVLJEN

Svakodnevno se suočavamo sa istinom. Ponekad je ona lijepa i sretna, a ponekad na žalost i tužna. Upravo tako jednu tužnu, na žalost i istinitu informaciju primio sam danas jednim telefonskim pozivom. Bila je kratka.

Umro je Marijan Kosić.

Te četiri riječi nisu me ostavile ravnodušnim na spomen imena čovjeka uz kojeg vežem svoje početke u oktanskom svijetu. Ime Čovjeka – nije pogreška da pišem velikim slovom jer za svog života, do jučer, bio je prije svega Čovjek. Danas kada je surovost stvarna mogu samo zaključiti – i ostati će u sjećanjima veliki Čovjek. Za sve koji su ga znali jednostavno – Mario.

Sredinom 70-tih godina prošlog stoljeća dobio sam redakcijski zadatak Novog lista da napišem „karticu razgovora“ sa Kosićem. Put me odveo u Vodovodnu ulicu, u garažu najvećeg i najtrofejnijeg motocikliste tadašnje države. Od prvog trenutka među nama se otvorilo prvo poznanstvo, potom prijateljstvo koje je trajalo,….. Od tada pa niz godina potom upravo sam zahvaljujući Mariu Kosiću živio i živim oktanski svijet. Mario na kotačima, a ja uvijek, pa i danas – pored.

Tko je zapravo bio Mario Kosić.

Rodio se 22. kolovoza 1941. godine u malom otočnom mjestu Vrh na Krku. Riječaninom je postao deset godina kasnije, a već kao vrsni automehaničar 1966. godine upustio se u natjecanja na dva kotača. Počeo je voziti moto utrke. Tada dvadesetpetogodišnji Kosić u Rijeci bilježi svoj prvi nastup na „Duccatiju“ klase 175 ccm i osvaja osmo mjesto, da bi godinu kasnije, 1967. upisao na jednoj utrci u Banjoj Luci dvije pobjede u dvije klase. Nižući nastupe niže i uspjehe i već 1968. osvaja prvi naslov prvaka države ( Jugoslavije) u klasi 250 ccm. Bio je članom Auto moto društva „Rudolf Štiglić“ ( danas AK Rijeka), a na više od 170 nastupa osvojio je više od 70 prvih mjesta, pobjeda. Iz tih davnih godina bilježi i svoj jedini inozemni nastup – u Bratislavi zauzima deseto mjesto u jakoj međunarodnoj konkurenciji, da bi na legendarnoj Preluci 1967. godine zauzeo visoko sedmo mjesto.

Marijan Kosić do raspada nekadašnje države ostao je neprikosnoveni vladar moto utrka na kružnim stazama. Rekorder je po broju osvojenih naslova prvaka Jugoslavije – nanizao ih je 11: sedam u klasi do 250 ccm ( 1968., 1972., 1973., 1974., 1975., 1976. i 1977.) te četiri u klasi do 175 ccm ( 1970., 1971., 1972. i 1977.). Bio je prvakom Hrvatske i Slovenije 1967. godine u klasi 175 ccm, iste godine u klasi 250 ccm drugi, a peti u klasi 125 ccm. U državnom prvenstvu iste je godine bio treći u 250 i četvrti u 175 ccm. Godinu kasnije treći, a 1969. drugi u klasi 175. Bilježio je tako sezonu za sezonom, uspjeh za uspjehom. I upisao još jedan nedodirljivi i jedinstveni rekord oktanskog sporta na dva kotača nekadašnje države – jedini je dobitnik tri „Zlatne kacige AMSJ“ – po okončanju sezone 1977. kada je i proglašen najboljim vozačem tadašnjeg Auto moto saveza Hrvatske i jednim od najboljih motociklista svih vremena ex. Jugoslavije. Dobitnikom je Zlatne značke AMSJ i AMSH, Zlatne plakete Narodne tehnike, Plakete Castrola i Zlatne plakete Općine Rijeka.

Samo naoko se povukao sa staza. Stasali su neki novi klinci, bio je idol generacijama, povremeno je upisao poneki nastup da bi tako učinio i 22. lipnja 1992. godine kada je u želji da da svoj obol prvoj utrci na pisti neovisne Hrvatske na Grobničkom polju vozio i posljednju utrku. Nije imao sreće. Doživio je težak pad nastadavši u srazu sa jednim mladim motociklistom, početnikom, što više vozačem   slabije klase nego li je bila njegova. Bio je to treći krug treninga u često kobnom „zagrebačkom zavoju“. Sa teškim ozljedama i glave bolnicu je napustio tek poslije tri mjeseca i od tada mu se život naglavačke promijenio. Više to nije bio onaj Mario kakvog su svi znali i voljeli. Znao je kazati da je izgubio mnoge znance. A istovremeno se suočio sa teškim zdravstvenim stanjem, sa očitom besparicom, pokušajima da čak i sudski dokaže pravo na odštetu, na svoju 100 postotnu invalidnost, na svoja prava. Živio je u uvjerenju, sve do posljednjeg trenutka. Suočio se i sa obiteljskim problemima. Ostao je sam. Sam sa svojom ljubavlju – popravkom automobila i motocikala. Uz njega su tu i tamo bili samo istinski prijatelji.

Mario Kosić za svog života nije zaslužio takav tretman. Na svojoj je koži najbolje osjetio onu poznatu – dok si slavan i zdrav, svi te vole, traže, cijene, … A kada se suočiš sa problemima – rijetki su uz tebe.

Skroman i tih, uvijek, ali uvijek sa cigaretom u ruci, voljan dati savjet svakom dobronamjerniku, popraviti svakom njegovog limenog ljubimca. Sedamdesete, poneka prije i puno poslije bile su godine kada je popraviti auto kod Kosića bio renome ravan statusnom ugledu u društvu.

Na stazi, na utrkama bio je neprikosnoven. Brz, rekorder gotovo svih staza na kojima je vozio, pobjednik u svakom motociklističkom kraju nekadašnje zemlje, upravo Mario Kosić bio je veličina koja je bez pogovora ustupila svom najvećem rivalu sa staza, a velikom prijatelju, danas isto pokojnom Branku Bevandi svoju „Yamahu“ da bi njome napravio počasni krug na grobničkoj stazi prilikom njena otvaranja danas davnog 17. rujna 1978. godine. Tih prvih godina upravo je Kosić bio ime od kojeg se moglo očekivati rezultat na Grobniku. I prema svojim mogućnostima u svjetskoj je klasi bio dobar – 19. I tada je bio naš ponos.

Nije bilo kraja diljem nekadašnje države u kojoj bi se pojavio Mario Kosić, a da nije izazivao divljenje ljudi. I ne samo ljubitelja motociklizma. Putovati sa Mariom bilo je istinsko zadovoljstvo. Biti s njim bila je čast. I tako daleke 1978. godine vozilo je prvenstvo Jugoslavije u Prnjavoru. Bili smo gosti grada, poslije dvije Mariove nedjeljne pobjede još puna dva dana nismo smjeli napustiti grad. Domaćini su znali cijeniti najbržeg motociklistu tih vremena. Gotovo slično u Bečeju, Somboru, Kraljevu, Beogradu, Zrenjaninu, Kavadarcima, Vlasenici, Požegi, diljem Slovenije, ….. gdje su god bile utrke.

Mario Kosić svaki je tadašnji dinar utrošio na motociklizam. Za život je ostalo dovoljno da on bude skroman i jednostavan. I tako iz godine u godinu u novu je sezonu Mario Kosić uzjahao novi motocikl. Bila je to samo jedna marka klase 250 – „Yamaha“. Pamtim utrku na kojoj se na startu našlo 16 vozača među kojima je prvih sedam sjedilo na nekadašnjim Yamahama Maria Kosića. A on na najnovijem modelu – do pobjede. I tako sve do ….

Ljubiteljima motociklizma u Rijeci i široj okolici ostat će upamćeni dueli dvojice velikana Kosića i Bevande na legendarnoj kružnoj stazi oko Trsata. Prvu pobjedu Kosić ostvaruje 1968. ispred Bevande, godinu kasnije obojica odustaju zbog kvara usprkos vodstvima u utrci i rekordima staze. Te 1969. Bevanda je ipak osvojio jednu pobjedu ali u klasi 175 ccm čime je pred 25 tisuća gledatelja osvojio i naslov prvaka Jugoslavije. Godinu kasnije Kosić u 175 ccm, a Bevanda u 250 pobjeđuju i postaju prvaci čime su donijeli i ekipnu pobjedu svom matičnom „Štigliću“.

Marijan Kosić ostaje upamćen i kao posljednji rekorder trsatske staze. Vozila se 11. utrka „Oslobođenje Rijeke“ 23. travnja 1972. kada je uz dvostruki trijumf (175 i 250 ccm) Kosić postavio i zadnji znani apsolutni rekord staze u vremenu 1:23,2 minuta prosječnom brzinom 129,496 km/sat.

Prije nepuna dva mjeseca navršio je 70 godina, narušena zdravlja, ostavljen od većine nekadašnjih znanaca, pa i prijatelja, svakodnevnicu je upražnjavao u svojoj garaži u Vodovodnoj. Od popravka ponekog automobila imao je za ono malo skromnog života kakvim je oduvijek živio. I u pauzi za obvezni „kapučino“. I upravo je u „svom hramu“, svojoj garaži proživio posljednje minute sa alatom u ruci. Jer sve što je znao i što je u životu imao posvetio je motociklizmu. Isti mu to nije vratio. Nije mu vratila niti sredina kojoj je bio ponos. Možda sada kada nam je samo u sjećanjima zaslužuje ni manje ni više – nego svoju ulicu.

Ostavio nas je Mario Kosić. Ma kako god se, tko god, tko ga je poznavao ponio prema njemu, ostat će ono što je bio: najveći, slavan, rekorder, miran, tih, povučen i poznat – jednostavno Mario.

Za života je bio legenda. Ostat će to i danas, sutra, u budućnosti. Njegovo ime i doprinos motociklističkom sportu upisani su zlatnim slovima u oktansku knjigu.

Hvala Ti Mario za sve Tvoje brzine, pobjede, pehare, sve Tvoje dobro što si mnogima za života činio.

Miroslav Krpan

RANDOM POSTS

0 11
NASTUP ŠESTORICE HRVATSKIH VOZAČA ZAGREB - Zapadno od Ljubljane, na dionici Todraž – Lučine, u Poljanskoj dolini, ovog se vikenda održava međunarodna...