1977. – 2008. Automotodrom Grobnik

1977. – 2008. Automotodrom Grobnik

0 735

30 GODINA PONOSA

Piše: MIROSLAV KRPAN

Dogodilo se …. 17. rujna ….. «Pametan piše, a …..». I tako … ja pisah. Odavno već. I zabilježih puno toga riječju i fotografijom. Puno, puno. Ali da sam prije 30 i više godina znao da ću danas biti u prilici ovjekovječiti tri desetljeća «hrvatskog oktanskog svetišta», jedine u nas, a i dan danas jedinstvene po mnogočemu u svijetu motociklističke i automobilističke staze, danas imenom Automotodrom «Grobnik» – bilježio bih i više. No, prisjetiti ću se, vjerujem na zadovoljstvo mnogih oktanskih ovisnika, samo djelića te povijesti.

PRELUK – NEZABORAVNA LEGENDA

S kraja onog bivšeg , drugog svjetskog rata, na okrugu Preluk, između Rijeke i Opatije, vozile su se utrke. Preluk je pomalo postajao legenda. I kakav je bio te davne 1946. gotovo da se nije promijenio niti danas. Samo što se više ne voze poznate utrke motora, a sve do 1969. godine kada se održala prva od devet utrka svjetskog prvenstva na okrugu Preluk dugom 6.000 metara nastupali su i automobilisti, što više formule. S jedne strane stijene, s druge more. Na prelučku su stazu stizali svjetski asovi i zbog sigurnosti, kako svoje tako i gledatelja, kojih je bio nemali broj, ali morali su toj legendi Preluku – kazati zbogom !

Godine 1977., 19. lipnja vozila se utrka svjetskog motociklističkog prvenstva – 27. Velika Nagrada. No, sportski uspjesi ostali su po strani, pa čak i pobjeda legendarnog Talijana Maria Lege , na «Morbidelliu» ispred čak devet «Yamaha» u klasi 250 ccm i ispred drugoplasiranog Japanca Takazumi Katayame, posljednjeg rekordera Preluke (161,556 km/sat). Bio je to posljednji natjecateljski dan svjetskih motociklističkih utrka na legendarnoj Preluci. Odluka čelnika FIM-e – Svjetske motociklističke federacije – bila je neprikosnovena: na Preluci zbog (ne)sigurnosti više se ne smije voziti. Analiza za analizom, želje, htijenja i najvažnije – entuzijazam nije napustio prve ljude motociklizma na Kvarneru. Okupljeni u Centar auto moto sporta predvođeni agilnim Stjepanom Lakićem, pred kojim su sva vrata ovih prostora otvarana širom, krenuli su u novi i nadasve neizvjesni izazov. Novu stazu. Da, da – novu ! Jesen je protjecala u odabiru lokacije, a ing. Andrija Prager, kasniji «tata» – glavni projektant «grobničke ljepotice» putovao je Europom i spoznavao čari već poznatih staza sa samo jednim zadatkom – projektirati na ovim prostorima najbolju stazu. Prve su misli bile usmjerene na prostor kod Rupe (danas blizina autocross centra), no odluka je pala – na sjeveroistok Rijeke !? Zima na prijelazu 1977. u 1978. godinu dovela je na grobničku ravan , ali podno stijena – građevinare. I dok se na drugom kraju Rijeke (zapadnom) , na Rujevici gradilo omladinsko naselje «Lovorka Kukanić» istovremeno je u grobničkoj šljunčari nicala nova kružna staza za oktanske sportove. Izgrađena je za rekordnih – šest mjeseci. Dovoljan rok da 13. rujna u park vozača s ulazom iz smjera Podhuma primi svjetske nomade na dva kotača. Mjesec dana ranije malo je tko vjerovao u ovaj ostvareni san. Od ultimatuma «ili nova staza ili gubite svjetsko prvenstvo» proteklo je samo 15 mjeseci. Davne 1977. i 1978. !! Entuzijazam i volja prevladali su i ondašnju skromnu mehanizaciju. Uspjelo se !

NEOČEKIVANI SPEKTAKL PRED 100.000 LJUDI

Sunčani, predivni rujanski dan – nedjelja 17. Nešto novo. U bespuću ravnice s jedne i stijena s druge strane, pogledom prema Platku s treće i grobničkom Kaštelu s četvrte, u prostranoj šljunčanoj udolini sjajila se «crna zmija» – asfaltna staza poput nekog izolirbanda zalijepljenog na hrpici šećera. To je bila neka «nova lijepa cesta» – nova staza. Najnovija u svijetu. Najzahtjevnija, pa čak i danas, svojom specifičnom konfiguracijom. Duga je 4.168,75 metara, na najužem dijelu široka 10, na startnom pravcu 17 metara, a na 320. metru nadmorske visine. Na trećini okomitog puta do – Platka ! Statistika projekta govorila je 18 zavoja, 15 pravaca, a asfalt debljine 10 cm ( srećom – jer izdržava «brušenje» gumama i dan danas – tako već 10.957 dana !! – dana ko onih sibirskih ). Nedjelja – i više od blagdana za sve oktanske zanesenjake. Uz ograde, na okolnim brežuljcima odmah nazvanim «matuljsko» i «zagrebačko» brdo, pored avio piste i tko zna gdje sve ne, procjene kažu načičkalo se 80 do 100 tisuća duša. Više i od legendarnih Tatara i Turaka. Živih. Oduševljenih. Neponovljivo ! Impozantno ! Čast da proveze prvi službeni počasni krug pripala je motociklističkoj legendi, nedavno preminulom Branku Bevandi. Na «posuđenoj» Yamahi svojeg najvećeg rivala Marijana Kosića, slijedećih godina sudionikom brojnih GP utrka na Grobniku, upisao se u povijest, provezao krug uzdignute ruke i oprostio od aktivnog bavljenja motociklizmom. Ovih jubilarnih 30 godina – nije doživio. I onda je moglo početi. Bilo je fenomenalno. To prostori na kojima obitavamo nisu doživjeli.

REKORDER U POSUĐENOM KOMBINEZONU

Očekivane utrke četiri klase 50, 125, 250 i 350 ccm bile su besprijekorne. Pobjednici su radosno špricali «Bakarskom vodicom» sve oko sebe. Tu su iznimnu čast imali: 50 ccm – Španjolac Ricardo Tormo (Bultaco – prosjek 130,783 km/sat), 125 ccm još jedan Španjolac Angel Nieto (Minarelli, 140,395km/sat) te jedini prvi dvostruki pobjednik Australac Greg Hansford (Kawasaki). Bio je prvim apsolutnim rekorderom Grobnika ostvarenog u klasi 350 ccm brzinom 153,110 km/sat. Nastupio je u posuđenom kombinezonu sunarodnjaka Haralda Bartola jer su «neke noćne ptičice» svjetskim asovima dale do znanja da su ipak na – Balkanu. Ukrali su Hansfordov kombinezon ( viđan kasnijih godina na ovim tada balkanskim prostorima ! ). Grobnik je upisan u povijesne dokumente. Otpočela je jedna nova priča. Trajala je tako idila grobničkih utrka svjetskih prvenstava točno 13 godina ( čudna li broja ). Pobjednički su vijenac osvajali sami velikani Roberts, Mamola, Uncini, Spencer, Lowson, Gardner, Schwartz, Rainey, Hansford, Grossi, Mang, De Radigues, Lavado, Herweh, Pons, Cardus, Nieto, Reggiani, Lazzarini, Kneubühler, Martinez, Prein. Idila se pamti, uz brojne probleme na automotodromu koji i dan danas nema očekivane, obećavane, neminovne prateće infrastrukture. I tako eto dočeka 30. rođendan. Pogađale su Grobnik i poplave podzemnih voda ( govorili su starosjedioci graditeljima – legenda priča – voda će kad-tad navrijeti). I skoro postade poprištem «prve grobničke jedriličarske regate». U jezercima se tih dana i – veslalo ! Pristupilo se izgradnji vodozaštitnog kanala – koji eto čuva Grobnik i danas. Ulagano je više sredstava u rušenje stijena i pod zemlju nego li se napisati može. Postoji, a ne vidi se. A što se ne vidi,… Sportski entuzijasti četiri regionalna auto moto društva ( kluba ) Matulji, Opatija, Rijeka i Ina okupljeni u tadašnjem Centru auto moto sporta iz kojeg je zbog statutarnih zavrzlama AMSJ nastao Auto moto klub (danas društvo ) «Kvarner» nisu posustajali. No, 17. lipnja 1990. godine vozio se posljednji «Grand Prix» motocikala na dva kotača. Hrvatska ( tada još nazivom utrke GP Yugoslavia ) je postala nesigurna, zavladalo neko ratno doba. A to je nespojivo sa – sportom i svjetskim zbivanjima. Jednostavno su nas «otkantali». A te 1990. pobjednici su bili: 125 ccm Stefan Prein (Njemačka, Honda), 250 ccm Carlos Cardus (Španjolska, Honda) i novi i rariteta li i dan današnji apsolutni rekorder grobničke staze Amerikanac Wayne Rainey vozeći «Yamahu» u klasi 500 ccm brzinom 168,178 km/sat obišavši krug od 4.168,75 metara za samo 1:29,220 minuta. Nastupili su te godine i ovih zadnjih četiri godine povratnici na Grobnik – prikoličari, a pobjedom su slavili Švicarci Michel – Birchall (Krauser). Po čemu pamtiti 1990. Na žalost i po teškoj ozljedi Nijemca Rainholda Rotha. Još jedna kap više « u punoj čaši». Već slijedeće godine nije bilo Velike nagrade (YU), već se u «našem» terminu vozila u Španjolskoj VN Europe. Svjedoci iste bila je četveročlana sportska rukovodna ekipa našeg GP-a predvođena Igorom Eškinjom.

AGOSTINI, ROSBERG I RIJEČKI ZETOVI

Nije Grobnik bio poprištem samo GP motocikala. Pokrenula se organizacija i automobilističkih utrka, prvo riječka Ina, potom Matulji, Rijeka, zagrebačka Zanatlija, slovenski klubovi i tako redom. Danas ostade samo vrijedni i uporni entuzijazam Auto moto društva «Matulji racing». Samo godinu po otvaranju staze na istoj su vozili i sudionici svjetskog prvenstva klase 750 ccm a u dvije utrke pobjednički šampanjac popiše – u prvoj Johnny Cecotto, a u drugoj Michal Frutschi. Ogledali su se u pauzama GP-a 1988. kao atrakcija svojevremeni svjetski prvak formule 1 (1982. ) Finac Keke Rosberg u McLaren Hondi i najtrofejniji motociklist svih vremena legendarni 15-erostruki svjetski prvak Talijan Giacomo Agostini na motociklu «Yamaha» . Brži je bio Rosberg. Zabilježeno 1983. godine na GP utrci u domaćoj povijesnoj bilježnici i četvrto mjesto klase 50 ccm jedinog našeg europskog prvaka Zdravka Matulje – najbolje ikad plasiranog motocikliste s ovih prostora. Prošao je jedne večeri grobničkom stazom i «Tour de Europe», vozile karting utrke na improviziranoj stazi. Kao i sve staze svijeta Grobnik je uzimao i žrtve. Prva je bio Francuz Michel Rougeri 1981. Što u javnosti što često u tajnosti, trenirali su i testirali motore i automobile, bolide, kamione, brojni svjetski asovi. Održavani koncerti, sajmovi, prezentacije,…a u novije vrijeme institucionaliziran «Trening sigurne vožnje» na posebno obilježenom poligonu. Posebna priča je najstariji i najmasovniji oblik regionalnog motociklističkog natjecanja začet «Utrkom prijateljstva» u listopadu 1992. godine i izrastao iz Alpje Adria cupa u Prvenstvo Alpe Jadran. U kolovozu ove godine održana je 48. utrka u nizu na našem Grobniku. I svih tih 30 godina vozilo se na jednom jedinom istom asfaltu. Nemijenjanom !? Izdržao je. Pohodili su Grobnik i hrvatski Predsjednici, prvo Tuđman, a potom i Mesić, kao zainteresirano grobničkom stazom i okolišem šetao se jedan od značajnih automobilističkih riječkih zetova Charles Bernard Ecclestone ( Bernnie naše Slavice ). I samo – šetao. Ništa od one narodne – «Di ima dima ima i …». Drugi riječki zet Sergio Peroni dovodi i dalje svoje kupove, a i sam vozi. I. Ništa. Samo to i toliko,………….. No, sada su možda na redu neki drugi zaljubljenici – a skloni i zainteresirani ovim prostranstvima – hotelijeri, zastupnici svjetskih zvjezdanih automobilističkih marki. Čini mi se s malo više «dima».

TRI DESETLJEĆA – TRI DIREKTORA

Prostor dnevne novine nikad neće dozvoliti nabrajanje svih zaslužnih entuzijasta, onih stručnih i nadasve sposobnih sudaca moto i auto sporta. Uostalom, nisu svoje mjesto našli niti u dvije do sada izdane monografije o – Grobniku ?! Riječ hvala za sve učinjeno na ovom im je mjestu velika čast. Ipak , treba istaknuti da su samo trojica priznatih u 30 godina bili direktorima svih održanih motociklističkih utrka svjetskih ili europskih, a i regionalnih utrka. Prvih je godina to bio ing. Ivo Matulja, potom do 1990. dr. Vladimir Zima, a od tada do danas ing. Igor Eškinja – institucija koju danas već godinama više cijeni svijet ( i Europa ) nego li neki domaći «stručnjaci». Dokazan i priznat kao član uvaženih komisija i tijela FIM-e, UEM-a, AA komiteta, čovjek je koji 15-tak vikenda godišnje provodi u društvu najboljih svjetskih motociklista. Zapažene su « uloge» u rukovođenju 13 utrka svjetskog prvenstva, te niza drugih na dva kotača na grobničkoj stazi imali i zamjenici – pomoćnici direktora Davor Stanić, Miroslav Krpan, sam Igor Eškinja i Siniša Sinčić. Administraciju sekretarskih ili tajničkih poslova obavljali su Bogomil Ćiković, Nikola Vrcić, Miroslav Krpan, Darko Krpan, Žarko Šimunić i Zoran Dujmić. Stotine drugih bili su ili su još uvijek sudionicima odgovornih sportskih zadataka, suci kojima je sve to i dio ljubavi za brzinama. Krv nije voda. Zanesanjaštvo ipak još traje. Ima i mladih.

BUDUĆNOST U PLANOVIMA

Preluk je prošlost. Bio atrakcija, ostao legenda. Oktanska prisjećanja su nakratko obnovljena brdskom auto utrkom, a posljednjih sezona autoslalomom. Ponekad rallyem ili moto susretima. Grobnik je sadašnjost. Već 30 godina. No, osim kontinuiteta utrka i motocikala i automobila, pa u posljednje četiri godine dolaskom svjetskih prikoličara, sam prostor automotodroma ne djeluje nimalo futuristički. Postoje planovi. GUP, PUP, skice i projekti. i planovi. Da, plan do plana. A novci ? A «ino» ulagači ? Ili zašto ne domaći «gospodari» «Grobnika» iz Auto moto kluba «Kvarner» čiji je dio čelnika možda i zaboravio kako je i zašto nastao samostalan klub iz CAMS-a kojeg su činila četiri regionalna kluba danas uglavnom izjednačena «zadnjim argentinskim klubom» koji želi nešto na Grobniku. Učiniti veliki korak, pronaći svježu krv, ubrzati cijelu stvar, ali odmah. Osnovni bi trebao biti zadatak sredine koja želi ( ili sanja ) povratak svjetskih asova na dva ili nešto svjetskog šušura na četiri kotača. Ono na tri – srećom trenutno imamo. Sve što se čini ipak je – sporo. Od obećanja se ne živi. Treba «skupiti glave» od AMK Kvarner, lokalne zajednice općina, gradova i županije, nacionalnih oktanskih saveza ( a ima ih brate ), pa do Vlade i Države. Možda ostvarenja željenih obećanja za nas sve živuće traju dugo. Možda ih nećemo dočekati. Jer novi će jubileji, ako ih želimo uskoro. Evo «sutra» 40., a «prekosutra» 50. Kucaju na vrata. Što kucaju – zvone! Dogodilo se 17. rujna 2008. Proteklo je 30 godina jedine hrvatske oktanske piste. Da – proteklo. Sretno !

Izvor: NOVI LIST, 17. rujna 2008.